Svatko od nas je u svome životu imao neke snove – što bi želio raditi, kako bi želio živjeti… Neki uspiju ostvariti svoje snove u njihovom punom potencijalu, dok nečiji snovi ostanu samo snovi… Da bismo bili korak bliže ostvarenju svojih snova, moramo ih stvarno željeti i biti spremni na određena odricanja. Naš današnji sugovornik nas je fascinirao svojom pozitivnom energijom i upornošću koju je uložio u ostvarivanje svojih.

1. Nikša, odrastao si u malom mjestu na Pelješcu. Život u malom mjestu (jednako kao i život u većem) ima svojih prednosti i mana, ali vjerujem da ipak daje neku čar koja se u većim mjestima izgubi i koju možda samo mi (koji smo odrasli u manjim mjestima) možemo razumjeti. Kako je za tebe bilo odrastati u jednom takvom mjestu?

Da, odrastao sam u malom mjestu koje se zove Ponikve, na Pelješcu. Puno puta mi ta misao prođe kroz glavu. Sada, kada se sa svojih 26 godina života osvrnem na svoje odrastanje na selu, osjećam se sretno, zadovoljno i blagoslovljeno što je upravo tako i bilo. Nemam ništa protiv života u gradu, dapače, i to ima svojih prednosti, apsolutno. Ali taj duh sela, običaja, druženja, povezanosti i bliskosti sa drugim ljudima iz svog mjesta, to je neprocjenjivo. Odrastajući na selu, kao najveću životnu vrijednost, na koju sam najviše ponosan, je upravo način na koji su me moji roditelji odgojili i vrijednosti koje su usadili u mene. Kada imaš empatiju i suosjećanje za drugo živo biće, našao se u gradu ili na selu, pronaći ćeš svoj put. 🙂

2. Tvoj sportski put krenuo je od juda, da bi se nakon nekoliko godina preusmjerio u teretanu koja je postala tvoja „prva ljubav“ i kojoj si se na kraju uvijek vraćao te u konačnici i svoj put Instruktora fitnesa usmjerio u tom pravcu. Na tvoje prve profesionalne korake k ovoj branši ćemo se vratiti nešto kasnije. Prije toga nam reci nešto više o judo-periodu i svojim prvim susretima s teretanom. 🙂

U osnovnoj školi, kada sam bio 7. razred, u dogovoru s roditeljima sam se upisao na judo. Pošto dolazim iz malog mjesta, nije bilo previše mogućnosti u izboru sporta, kao što je slučaj kada djeca odrastaju u većim gradovima. Moj izbor je tada pao na judo. Bio je to jako lijep period mog života i odrastanja. Druženje sa ostalim članovima, odlasci na natjecanja, osvajanje medalja, osjećaj da pripadaš nekoj lijepoj zajednici koja dijeli iste interese kao ti… Nakon par godina treniranja juda, život me odveo drugim putevima i otvorio neka druga vrata te sam prestao trenirati judo. Tu dolazi moj prvi dodir s teretanom. Prvi put sam kročio u teretanu kad sam bio pri završetku srednje škole. Tada još uvijek nisam bio punoljetan, ali zbog svoje veće fizionomije tijela, već sam tada, kao maloljetnik, imao priliku ići i trenirati u teretani. Već tada sam osjetio da je to bila ljubav na prvi pogled. Jako mi se svidio sam ambijent prostora teretane, cijela ta energija ljudi koji tamo vježbaju, i tako je počelo i moje fitnes putovanje.

3. No nisi odmah krenuo u fitnes smjeru razvijanja svoje karijere. Prvi smjer bio je Pomorski fakultet, a dio vremena proveo si i na brodu.

Da. Završio sam srednju pomorsku školu u Dubrovniku (tehničar za brodostrojarstvo) i logičan nastavak obrazovanja je bio odlazak na Pomorski fakultet. Fakultet sam upisao i odustao od istog nakon nekog vremena jer me to jednostavno nije zanimalo i nisam se vidio u tome. Par godina je prošlo, radio sam usputne sezonske poslove na moru. Jedno ljeto sam odlučio otići na brod odraditi pola kadeture (praksa na brodu) u trajanju od 6 mjeseci. Ukrcao sam se na brod, proveo na istom 3 i pol mjeseca i odlučio se iskrcati s ciljem da upišem Fitnes učilište i nastavim slijediti svoje fitnes snove. Želja za pomoći ljudima da poboljšaju svoju kvalitetu života i budu najbolja verzija sebe dovela me na vrata Fitnes učilišta.

4. Ono što me kod tebe posebno fasciniralo je to koliko je ustvari trebalo žrtve i odricanja s tvoje strane da prisustvuješ predavanjima i u konačnici uspješno završiš program osposobljavanja za Instruktora fitnesa u teretani na Fitnes učilištu. Nije na odmet spomenuti i da si sve ispite položio iz prve i to sa visokim postotkom, što također ukazuje na to koliko si se spremao, ali koliko si sve ovo i želio.

Pošto sam s Pelješca, a želja mi je bila upisati učilište u Zagrebu, tako je i bilo. Dok se nisam preselio u Zagreb na jedno kratko vrijeme, svaki vikend, u subotu kasno navečer bi krenuo s autobusom za Zagreb, došao u Zagreb u 7h ujutro sljedeći dan, otišao na predavanja i u nedjelju kasno navečer s autobusom krenuo kući te stigao sljedeći dan u jutarnjim satima. Moja želja za znanjem i upoznavanjem novih ljudi koji dijele istu strast kao i ja, bila je jača od nespavanja i iscrpljujućih putovanja svakog vikenda. Da budem najiskreniji, ja to tada i nisam doživljavao kao neku žrtvu i odricanje jer sam obožavao ići na predavanja, družiti se sa kolegama, upijati znanje i biti aktivan sudionik nastave. Ali kako kažu ljudi: “gdje ima volje, ima i načina”. 🙂

5. Sada kako je sve to iza tebe i kada se osvrneš – žališ li zbog nečega? Postoji li nešto što bi, da možeš, promijenio ili je sve ispalo baš onako kako si priželjkivao?

Moram priznati, onako najiskrenije iz srca, žalim i malo mi je krivo što nisam riješio sve ispite odmah po završetku predavanja i bio na promociji sa svojom 23. generacijom. Ali rekao sam sebi, da je ovo najbolji božićni poklon koji si mogu pokloniti, i tako je Bogu hvala i bilo. Presretan sam i zahvalan dragom Bogu što je sve super prošlo, što sam dokazao sebi da ja to mogu i ovo mi je dalo ogroman vjetar u leđa da nastavim dalje još i bolje.
Fitnes učilište je meni osobno bilo jedno prelijepo životno iskustvo. Upoznao sam puno novih ljudi, stekao novog znanja i proširio svoje vidike u fitnesu. Završetkom Fitnes učilišta, moj fitnes put tek počinje i ovo mi je bila odskočna daska za puno veće svari koje planiram ostvariti. Nadam se da će moja priča možda nekome pomoći da se ohrabri na ovaj put, a nekome možda biti inspiracija. 🙂