Vjerujem da je trenerski posao više od posla, ili bi barem tako u mojim „trenerskim očima“ trebao biti. Ja vjerujem da je trenerski posao poziv, stil života, opredjeljenje koje sa sobom nosi brojne mogućnosti, zasluge, ali i odgovornosti.Svi koji rade sa sportašima sudjeluju u ostvarivanju njihovih rezultata, svi koji rade s rekreativcima sudjeluju u ostvarivanju njihovih osobnih dometa i rušenju njihovih barijera, te promjeni životnog stila. Da bi trener bio trener, formalna naobrazba nije dovoljna iako je to najčešća zabluda. Ako sportaši ulažu tisuće sati godišnje u svoj razvoj tada trener mora barem jednako toliko ulagati u svoj vlastiti. Znanja koja smo imali prije nekoliko godina su bila sjajna, prije nekoliko godina. Međutim, svijet se mijenja i nova se znanja gomilaju, a onaj koji ih ne prati živi u zabludi da može stagnirati. Isti taj svoj fokus usmjerava na financijsku, egzistencijalnu sigurnost i počinje raditi svoj posao, umjesto da živi svoj poziv. Nedostatak posvećenosti prema sebi i vlastitom razvoju čak i van trenerske struke, rezultira padom kvalitete, dan po dan, godinu po godinu. I ne treba puno da se promjena postigne, posebno ona loša. Za uspjeh radimo godinama, a neuspjeh možemo postići gotovo instantno. Pitam se, postoji li nagrada za takav rad? …Možda…ali bavimo se sportom i to ne možemo znati, jer kao sportaš koji preuzima rizik ulažući sve u uspjeh bez garancije, jednako se očekuje i od trenera. Nagrada mora biti osjećaj vlastitog napretka kroz uloženi trud. Vlastiti rast. Ulaganja su nagrada sama po sebi i ako to tako odlučimo gledati. Ako se tako postavimo kao treneri, tada imamo nekoliko uloga koje imamo priliku živjeti i kroz te uloge moramo se pitati: što mogu učiniti za sportaša, što mogu učiniti za sport, što mogu učiniti za kolege i što mogu učiniti za sebe.