Ana je diplomirani profesor Kineziologije, licencirani TRX SPORT MEDICINE instruktor te licencirani ZUMBA fitness instruktor. Reebok ambasador i Master Trainer, suradnik Men’s Health časopisa za područje fitnessa, organizator internacionalne BODY ART aerobics convention. Prezenter na mnogim domaćim i stranim konvencijama. Sve to zaokružila je velikim iskustvom u edukaciji novih fitnes kadrova. Sistematična, konkretna, motivator i mentor svima koji žele učiti. Slušati i gledati Anu kako predaje je čisto savršenstvo.

1. Ana, ako mogu reći, tebe kao trenera u fitnesu u grupnim i individualnim treninzima čini tvoje dugogodišnje iskustvo i karakter koji traži disciplinu, savršenstvo i dosljednost u sebi, treningu i klijentima. Mnogi se ugledaju u tebe. Kada si počinjala sa ovim poslom, tko je tebi bio uzor i čemu si ti težila?

Davne ’95-te, u vremenu kad sam još plesala i ne sjećam se više zašto, studirala fiziku i kemiju (zapravo znam, ali je vrlo brzo postalo nebitno), jedino čemu sam težila jest izbacivanje viška energije i “odbacivanje” viška kilograma, pa sam po preporuci uletjela u MGM. 70-ak nabrijanih vježbača pratilo je jednog plavog, frčkavog, jako karizmatičnog i energičnog Maria, pa je bilo logično kod njega vježbati. Nije prošlo dugo, Mario me znao izvući na stage i prepustiti mi nekoliko minuta vođjenja da vidi kakvu energiju nosim i na koji način komuniciram s ljudima. Očigledno sam se pokazala dobrom, jer me ubrzo dočekalo pitanje “Da li bi možda htjela biti aerobik instruktor?” a na moj odgovor “Pa mogu probati” na stolu u klubu čekala me hrpa literature iz područja fitnessa, sportske medicine i teorije treninga. Sve je krenulo naopako; umjesto kemije ja sistematiziram anatomiju, umjesto plesanja – ja skačem po nekoj step klupici i jedino čemu sam tada težila jest da budem dovoljno dobra zamjena Mariu. Pa da upišem KIF, pa da zadržim svoje dvije grupe pune, pa svoje 4 grupe pune, pa da budemo prvi koji će krenusa Lift programom, pa da budemo među prvima koji rade konvencije i body&mind programe, pa da krenemo s individualiziranim pristupom svakom klijentu, pa da izbacimo nove, tada najbolje generacije voditelja, pa da krenemo s inHouse fitness uslugom i tako. Uvijek nešto novo, iz mjeseca u mjesec. I sve to nitko nije morao, ali u MGM-u smo to svi željeli raditi jer smo bili osebujan tim entuzijasta u kojem nitko nikad nije rekao “Ja to ne mogu/ne želim” ili “To nije moj posao”.

2. Još jedna tvoja kvaliteta je da ne prihvaćaš i ne koristiš metode i vježbe koje nisu optimalne tvojim vježbačima, bez obzira na sve trendove koji dolaze. Voliš čitati znanstvene radove i tebi sve ima zašto i zato. Kada si osjetila da imaš dovoljno znanja i iskustva da kažeš „Ne, ja ovo ne želim koristiti to nije dobro.“?

U proteklih 20 godina puno se trendova izmijenilo i nisu oni sami po sebi dobri ili loši, već okolnosti u kojima se provodi. Zadatak instruktora je besprijekorna demonstracija, jasna i precizna verbalizacija, detekcija i korekcija grešaka i kada se tako program provodi onda nemamo loše programe već samo loše trenere zbog kojih programi ne žive dugi niz godina. Koreografirani programi više ne pune dvorane ne zato jer je program manjkav, već zato jer instruktori nemaju umijeća, motiva i znanja osmisliti, razraditi i realizirati kvalitetan trening kojem nije svrha koreografija već ekstenzivan aerobni trening s varijabilnim opterećenjem. I to jako zabavan trening. Današnji trend su HIIT treninzi koji imaju veliku perspektivu, ali pod jednim uvjetom – da instruktor ima svakog vježbača pod kontrolom, da uvidi greške i odmah ponudi rješenja za ispravak. Sigurnost vježbača je naša odgovornost bez obzira na to što su potpisali da vježbaju na vlastitu, a kada se tome doda briga o posebitostima svakog vježbača, onda imamo sigurnu mirovinu i trend postaje standard. Kada bi svaki instruktor o tome vodio računa, ne bi bile tolike fluktuacije članova unutar programa/grupe i vjerujem da se ne bi na svakom treningu ponavljano “burpee” kojeg ne može i ne zna izvesti skoro niti jedan vježbač ili thruster zbog čije loše izvedbe trajno gubimo vježbače zbog ozljeda ili kroničnih bolova.

3. Na treningu ili pozornici motiviraš, sjajiš i sve izgleda tako lako kada ti to radiš. Kada si počela prenositi znanja i vještine koreografiranja, kako si došla do „završnog oblika predavanja“?

Pa baš ti hvala, sve sami komplimenti! Svaki trenutak treninga je sadržajno i metodički isplaniran tako da imam razlog biti opuštena i sigurna u to što radim, a grupa će mi svojom povratnom energijom dati do znanja da li to radim dovoljno izazovno i zabavno. Jer to je ono što od mene očekuju. Ja se prilagođavam zlatnoj sredini grupe, a oni treningu. Da bi sve to funkcioniralo, bitno je ego imati pod kontrolom, što je u slučaju aerobik instruktora ponekad – iznimno teško.
I na treninzima i na nastavi trudim se prikazati logičnost i svrhu svakog metodičkog principa kao i široku lepezu mogućnosti kojom upravlja isključivo znanje i kritički stav. Predavanja nisu nikad ista, ona ovise o polaznicima, njihovom predznanju i želji za novim. Vjerujem da je sposobnost prilagodbe polaznicima ključ uspješnog transfera znanja. Ako tome dodaš jednostavne vizualizacije i konkretne primjere, eto 7 uspješnih generacija instruktora fitnesa uz glazbu.

4. Da već je ta brojka dosegnuta i kuhamo sve da bude na vrijeme za 8. generaciju. Neizbježno pitanje, tvoje prvo iskustvo na konvenciji?

Joj, kad malo bolje razmislim, imala sam tri prve konvencije i svaka je bila po nečem posebna. Prva je bila ’98 (valjda) kada je Đurđa Podvorac organizirala Nike day i prepustila Mariju i meni team teach sat na konvenciji. Sata se ne sjećam toliko koliko naših višetjednih priprema na Jarunu; iz auta je treštala glazba, a ja sam na velike formate papira pisala svaki metodički korak. Bili smo odličan spoj i vjerujem da smo bili dobri jer su nas zvali ponovo.
Prvi solo nastup na konvenciji bio je nedugo nakon toga, na našoj BodyArt konvenciji i u želji da pokažem što više, bila sam hektična i ne baš zadovoljna sobom, ali puna dvorana i pozitivne reakcije kolega govorile su drugo.
Najveći test za mene bila je Sportpark Hilden konvencija, na koju sam do tada svake godine s Mgm-om išla učiti od najboljih, sad sam dobila priliku biti jedna od kojih će drugi učiti. Bila je to velika čast i ogromna odgovornost. Kada sam stala pred ljude koje ne poznajem, koji žive u nekom drugom fitness svijetu, koji ne opraštaju greške i uvijek traže nove ideje, metode i stilove, imala sam samo jednu opciju – biti ona Ana iz MGM-a. To me dovelo na pozornice konvencija i drugačije nisam znala. Isplatilo se. Najbolji newcomer te godine i stalni prezenter mnogih sljedećih konvencija.

5. Koju vrstu treninga najradije vodiš? Step, Hi-lo, workoutove….zašto?

Ne bi vjerovala, najdraži su mi oni programi na kojima se grupa dobro zabavlja dok se ja brinem za ostvarenje ciljeva. Svaki program nosi svoje. Step je matematički precizan i savršeno simetričan, klasičan aerobik prozračan i često podcijenjen kao plesački, a workout je pravi izazov u kojem pokušavam prilagoditi vježbe vježbačima i njihovim specifičnostima posture, pokretljivosti, stabilnosti i stupnju usvojenosti tehnike.

6. Pravi diplomatski odgovor jednog predavača.  Veliku važnost pridaješ individualizaciji u grupnim treninzima kroz progresiju i regresiju. O tome ćeš nam više reći na 1. Kongresu Fitnes učilišta, ali ipak nam ukratko baci udicu.

Naše grupe se slobodno formiraju pa su vježbači različitih sposobnosti i karakteristika, a naš zadatak je prepoznati njihove specifičnosti i prilagoditi vježbe tome. Ako se ne prilagodi tim zahtjevima ne samo da će izostati rezultat već izlažemo naše vježbače velikom riziku stvaranja kompenzacija i posljedično – ozljeda. Ja volim sistematizirati stvari, pa ću tako i na radionici pokušati dati shematska rješenja individualizacije. Naši vježbači zapravo vole kada vodimo računa o njima, ja ću pokazati kako se to radi na treningu, a na kolegama instruktorima je da odrade kvalitetnu komunikaciju prije, za vrijeme ili nakon treninga.