Danas je taj dan… Ulazim u dvoranu, prolazim neprimjetno, koljena klecaju, grlo se steže… Ubacujem kazetu (dobro ste pročitali – kazetu!), predstavljam se i krećem na put. Put dugačak 15 godina, put koji još uvijek traje i u kojem uživam jednako kao i prvog dana. Ja sam instruktor grupnog fitnesa uz glazbu ili kako se to prije popularno zvalo- instruktor aerobike.

Ja sam instruktor grupnog fitnesa uz glazbu ili kako se to prije popularno zvalo- instruktor aerobike. Ponosim se time, hvalim se činjenicom da sam godinama bila sposobna natjerati ljude na redovito vježbanje, ne propuštanje treninga i nestrpljivo iščekivanje kakav će biti sljedeći trening. Sve to s jednim jedinim glavnim ciljem: očuvanjem i unaprjeđenjem njihovog zdravstvenog statusa. Zamislite samo kolika je to odgovornost. Neviđena ljepota; mi pomažemo ljudima da ostanu zdravi, zbog nas ne moraju liječniku, a uz sve to i bolje izgledaju.
I danas, 15 godina kasnije osjećam isto. Ali, zašto se svaki put kada me netko pita o mom poslu imam potrebu opravdavati i objašnjavati da je to zapravo jedan vrlo zahtjevan i težak posao.

Ne može ga raditi svatko. Ne smije ga raditi svatko! Tjelesna aktivnost potrebna je više no ikad, populacija vježbača smanjuje se iz dana u dan, zavladalo je globalno nekretanje,a o asocijalizaciji da i ne govorim. Što se promijenilo? U kojem smo trenutku dozvolili ljudima da zanemare svoju temeljnu biotičku potrebu – potrebu za kretanjem? I tko je za to kriv?
Krenimo ispočetka. Pripadam mlađoj generaciji pionira suvremene hrvatske aerobike, sretna da sam dobila priliku raditi i učiti od najboljih. Najboljih tada ali i sada. Sve što znam, sve što jesam i želim biti dugujem toj maloj skupini ljudi, prije svega entuzijasta i vrhunskih stručnjaka koji poprimaju sve karakteristike dobrog, kvalitetnog vina – što stariji, to bolji… U čemu je tajna njihove održivosti i dugovječnosti na hrvatskoj sceni grupnog treniranja. Pokušat ću to analizirati .
Hm, netko tko me dobro poznaje i zna u kakvom klubu sam učila zanat, sada će se slatko nasmijati. Mi u klubu često smo slušali predavanje upravo na tu temu (hvala ti Mario) i nerijetko kolutali očima. Upravo ovako kako to sada činite vi… Dajte mi priliku.

Scena prva: Ana, Lana, Slavica i Matea su srednjoškolke, žive za pon, sri i petak – dane kada imaju svoju tjelovježbu i najbolju instruktoricu na svijetu. Došle su 15 minuta ranije, presvukle se i spremno čekaju ne bi li ugrabile najbolje mjesto. Termin je već počeo ali instruktorice ni za lijek. Ženska kasni, bila je na kvarcanju, upravo gasi cigaretu koju nije stigla do kraja popušiti – malo i smrducka po nikotinu, ne gleda tko joj je sve u dvorani i već urla Steeep tač, ajmo okret ča ča ča. Na kraju slijedi priča o zdravom načinu života, važnosti zdrave prehrane i zahvale kako joj je današnji sat bio prekrasan. Slijedi gromoglasan pljesak i energija koja ju drži do sljedećeg treninga. Nakon sata navlači jaknu, pali cigaretu koju nije stigla popušiti i odlazi na hambi prije sljedećeg treninga. Srednjoškolke susreće još dva puta u gradu nakon trenkasa.

Scena druga: 2 mjeseca nakon opisanog treninga Ana, Lana i Matea (Slavica je odustala) kasne par minuta. To je i u redu jer će opet doci prije Nje. Scenarij je isti, samo što je dvorana praznija pa je i Ona malo više down. Termin je gotov, čeka srednjoškolke i zajedno odlaze na pivu. Po treći puta taj tjedan.

Scena treća: pola godine nakon termin je ukinut, Ona je ljuta na cijeli svijet i za sve krivi današnje vježbače kojima se ništa ne da i najradije bi da netko sve odradi umjesto njih. Al nema veze, dobiti će mjesto u drugom centru, fala Bogu, ima ih na svakom uglu… A srednjoškolke odustaju jer im je centar u kojem će Ona raditi predaleko…

Svatko tko je ikada bio u ulozi vježbača ili instruktora susreo se s nekim natuknicama iz ovog scenarija. Toplo se nadam da cijela priča nikada nije bila odigrana…
Dotaknuti ću se nekoliko bitnih stvari kada govorimo o liku instruktora, a nekako imam osjećaj da su se u današnjem vremenu malo pogubile.

Na prvo mjesto stavit ću stručnost. Jer je to jedino mjesto na kojem i treba biti. Ma što god vi mislili o tome. U vremenu kada fitness centri niču kao gljive poslije kiše, a na mjesečnoj bazi pojavljuju se novi programi – jasno mi je da je povećana potreba za instruktorima. Ali upravo to. Instruktorima. A ne naprednim vježbačima koji će se malo potruditi i naučiti sve što je potrebno ili pak osobama druge profesije, zaposlenima i nezaposlenima koji u našem poslu vide jedan od dobrih načina dodatne zarade. Pa će završiti dvodnevni tečaj, dobiti licencu (ili ne) i krenuti sustavno narušavati ugled naše struke. To me ljuti. Upravljamo ljudskim organizmom, utječemo na čovjekovo zdravlje i nemamo pravo ozlijediti čovjeka, kako u fizičkom tako i u psihičkom smislu.
Entuzijazam. Poznaje li itko u današnjem svijetu značenje ove riječi? Znam, stvari su se promijenile, no ni danas nije i ne smije biti sve u lovi, pogotovo kad je o radu s ljudima riječ. Vraćam se u prošlost. Počelo svega bio je entuzijazam. Bio si sretan da si uopće dobio mogućnost neograničenog vježbanja u omiljenom centru, a prve zamjene bile su čast. Čast, dobro ste pročitali, nikakve kunice nisu nam bile na pameti. Barem ne u početku, kada je još trebalo ispeći zanat. A danas? Danas cirkulira nekakva svota minimalne satnice od 10 eura ili 100 kuna. 100 kuna! Nekome tko nije nikad stao pred grupu, ali je završio nekakav instant tečaj i ima potvrdu. Halo! Ljudi moji, treba opravdati toliki novac. Treba stvoriti temelje za kvalitetan rad, provesti naučenu teoriju u praksu i dan po dan, seminar po seminar graditi piramidu svoga znanja. I onda tražiti 100 kuna po satu. Pa barem pola uložiti u daljnje obrazovanje i usavršavanje. Fitnes industrija raste i razvija se neumoljivom brzinom. Na mjesečnoj bazi izbacuju se novi programi, “najbolji do sada, morate ih probati”. Ne padajte na trendove. Uložite u sebe, u kvalitetu, jer to je jedino čime ćete dugoročno zadržati svoje vježbače i biti uvjerljivi.

Nema im ljepše stvari nego kada ih nazovete njihovim imenom. One iz prvih redova već sigurno znate. Ali što je sa gospođom u kutu dvorane, zadnji red desno?

“Neki dan dobila sam kompliment. Djevojka iz moje grupe pohvalila me da sam profesionalna. Jer ne kasnim – s početkom svojeg sata. A ni završetkom.” Pa to se podrazumijeva. Poštujem ljude koji kod mene vježbaju, a poštujem i kolege koje sa mnom rade.”, pomislim. I onda shvatim. Pa ja sam u manjini.”

Danas svi negdje jure, u prenatrpanom rasporedu uvijek si negdje u zaostatku. Ali, ovo je tvoj posao! Obaveza ti je doći ranije I isto tako ostati kasnije. Jer ljudi bi te možda nešto pitali, ili jednostavno s tobom porazgovarali. Rad s ljudima nije puko odrađivanje posla. Kao I svaki odnos kojeg gradimo u životu, I odnos s klijentom jednako je bitan. Razgovarajte, pitajte i primjećujte ih. Oni to vole. Nema im ljepše stvari nego kada ih nazovete njihovim imenom. One iz prvih redova već sigurno znate. Ali što je sa gospođom u kutu dvorane, zadnji red desno?

Zdravlje. Pod tim pojmom ne podrazumijevam samo odsustvo bolesti. To je stanje našeg organizma, a stanje našeg organizma ovisi o načinima na koji ga tretiramo i tvarima koje u njega unosimo. Mi instruktori volimo za sebe reći da smo zdravi. Pucamo od zdravlja! Propagiramo zdrav način života. Ajmo ga opisati; je li to cigareta?; je li to alkohol; fast food? Sumnjam.

Odajem počast već prije spomenutoj old school skupini instruktora, a danas većinom renomiranih predavača, jer su izgradili sebe na ovim postavkama lika instruktora i brane ih unatoč drugačijem vremenu u kojem sada živimo. I zato su i dan danas prvo i zadnje slovo aerobik abecede.
I na kraju, da Vam predložim odgovor na pitanje postavljeno ranije u tekstu. Tko je kriv? Tko je kriv što se ponekad zasramim svoga posla? Zagrebla sam samo malo ispod površine ledene sante. Jesmo li to mi, dragi moji sadašnji i budući kolege, koji smo dopustili da nam posao uzimaju needucirane i nestručne osobe; mi koji smo zadovoljni razinom znanja i kompetencija koje imamo sada, u ovom trenutku; mi koji smo se pomirili sa situacijom i ne radimo ništa da ju promijenimo? Ili se u današnje vrijeme uistinu teško boriti protiv glavne karakteristike vježbača, a to je njihova tromost? Je li fitness industrija postala toliko jaka da je u gomili onog novoga što nude nemoguće ostati svoj i na pravom putu?
Živimo u svijetu gdje sve imamo na dlanu. Svaka informacija dostupna je za jednu sekundu, svaki upitnik može biti riješen prije nego završite čitanje ovog teksta. Nemojmo onda dozvoliti da o poslu kojeg toliko volimo znamo sve manje.
Živite ovo što radite… I uživajte… jer imamo najljepši posao na svijetu.