Jeste li kada upoznali djevojku koja nastupa na Spartan i Hybrid natjecanjima? E pa – evo vam prilike… „Na prvu“ pomalo samozatajna, ali već na drugu – vrijedna i uporna mlada djevojka puna želje za znanjem i učenjem što se vidi i iz njezinih sportskih rezultata, ali i onih postignutih na Fitnes učilištu. Upoznajte Rebeku!

Draga Rebeka, vjerovala ili ne – sjećam se trenutka kada si prvi put došla na Učilište na razredbeni postupak. Iz tebe je doslovno isijavala želja za znanjem (stvarno ne pretjerujem!) i u očima ti se vidjelo koliko želiš i živiš za sve ovo. Tvoja ljubav prema sportu krenula je još od malih nogu, zar ne? Reci nam nešto o tome. Čime si se bavila u mladim danima i kada si prvi put shvatila da će sport biti važan dio tog života?

Moja ljubav prema sportu krenula je u osnovnoj školi kad sam upisala atletiku. Ljubav prema trčanju razvila se vrlo rano, a zahvaljujući svojoj brzini posebno sam se pronašla u sprinterskim disciplinama, osobito na 100 metara. Osim sprinta, trčala sam i kros te isprobala različite discipline, a danas trčim više rekreativno, za ”dušu”.

U petom sam razredu osnovne izgovorila prvi put da ću biti trenerica/profesorica tjelesne i zdravstvene kulture pa mislim da su mi se želje iz djetinjstva svakako ostvarile. Svaki trening i svako natjecanje bili su dokaz da sam rođena za ovo.

Po struci si magistra primarne edukacije, a pored toga si na Fitnes učilištu završila i program osposobljavanja za instruktora fitnesa u teretani. Kako si se uopće odlučila na upis Učilišta i postoji li, po tvom mišljenju, neka poveznica između ova dva „svijeta“? Koriste li ti neka znanja iz struke i u radu kao instruktorica?

Vrlo je lako spojiti djecu i sport kad želiš biti dobar primjer i uzor mlađima od sebe koji oponašaju sve što radimo i prate naše navike. Po završetku fakultetskog obrazovanja, bez odgađanja sam upisala Fitnes učilište kako bih mogla još više proširiti i potvrditi svoje znanje uz ostale fitnes edukacije i seminare koje sam završila.

Zapravo, poveznica između ova dva svijeta bila je i tema mog diplomskog rada pod nazivom: ”Povezanost okolišnih čimbenika i roditeljske podrške s tjelesnom aktivnošću djece”. S obzirom na to da su moji klijenti i djeca školske dobi, znanja i odgojne metode s praktičnog dijela obrazovanja svakodnevno primjenjujem u radu s njima. Ljetos sam odradila i radionicu u jednom nogometnom klubu s mladim nogometašima gdje smo pričali o kvalitetnom doručku i prehrani za sportaše.

Sviđa mi se jedna rečenica koju si izrekla tijekom našeg razgovora: „Ono što gradimo na treningu – snagu, upornost i mentalnu čvrstoću, upravo to nosimo sa sobom i u svakodnevni život.“ Možeš li nam malo pojasniti na koji način je konkretno tebi trening pomogao u svakodnevnom životu i što si sve kroz njega naučila?

Kad god bih se suočila s problemom ili izazovnom situacijom, trening je bio moj siguran prostor. Otišla bih s mislima punim briga, a vratila se smirenija, s jasnijom glavom i često s konkretnim rješenjem. Mentalna jasnoća koju mi daje trening teško se može usporediti s bilo čim drugim. Bez obzira radi li se o fakultetu, poslu ili privatnom životu, vjerujem da je kretanje svojevrsni prirodni lijek.

Nije uvijek lako, ima dana bez motivacije, ali tada na scenu stupa disciplina. Upravo me ona naučila dosljednosti i ustrajnosti. Ako mogu izdržati naporne i zahtjevne treninge, znam da mogu izdržati i životne izazove. Sport me ojačao mentalno i kroz godine mi usadio zdrave navike, radnu etiku i vjeru u vlastite sposobnosti.

„Ono što gradimo na treningu – snagu, upornost i mentalnu čvrstoću, upravo to nosimo sa sobom i u svakodnevni život.“

— Rebeka Pintarić

Rekla si mi, također, da treniraš za sebe 5-6 puta tjedno i da si trenutno u fazi priprema za Spartan i Hybrid natjecanja. Reci nam nešto više o tim natjecanjima – koliko su zahtjevna, kako izgledaju, koliko traju…? Na posljednjem Hybrid natjecanju u Poreču si u paru osvojila i 3. mjesto! Kakav je osjećaj biti na postolju nakon toliko truda uloženog u pripremu za samo natjecanje?

Natjecanja su vrlo zahtjevna, osobito zato što si sama postavljam visoke ciljeve. Kada znam što želim postići, stvaram si određeni pritisak, ali upravo me on dodatno motivira da treniram još predanije i discipliniranije. Hybrid natjecanja kombinacija su trčanja i funkcionalnih stanica snage i izdržljivosti, gdje se izmjenjuju dionice trčanja s različitim zadacima poput marinaca, nošenja, veslanja i sličnih izazova.

Spartan je još kompleksniji jer, osim izdržljivosti i snage, uključuje i tehnički zahtjevne prepreke koje traže spretnost i koordinaciju. Utrke traju kraće nego cijeli proces pripreme za nju. Mjeseci treninga, planiranja i odricanja zapravo su najveći dio priče. Upravo zato je osjećaj kad prođeš kroz cilj, a posebno kad staneš na postolje, neprocjenjiv. To je kombinacija ponosa, zahvalnosti i potvrde da se svaki uloženi sat isplatio.

„Fizička spremnost je temelj, ali mentalna snaga je ono što odlučuje hoćeš li izdržati do zadnje sekunde.“

— Rebeka Pintarić

Isto tako vjerujem da glava igra najveću ulogu. Fizička spremnost je temelj, ali mentalna snaga je ono što odlučuje hoćeš li izdržati do zadnje sekunde. Sve ovisi o tome koliko smo spremni dati od sebe i koliko smo spremni boriti se kad postane najteže.

Još jedna zanimljivost kod tebe – voliš putovati, ali ne samo radi putovanja, je li tako? Rekla si mi da su ti najljepša iskustva treninzi na drugom kraju svijeta. Postoji li neko mjesto koje bi posebno izdvojila?

Volim putovati jer me to istinski ispunjava i daje mi posebnu energiju. Putovanja za mene nisu samo odmor, nego prilika da spojim lijepo s korisnim, da upoznam nova mjesta, ali i da iskoristim inspirativno okruženje za trening. Kad god imam priliku, volim pobjeći na kratki odmor u prirodu, otići na planinarenje ili provoditi vrijeme na svježem zraku, jer me takve aktivnosti dodatno motiviraju i mentalno osvježe.

Najljepša iskustva treninga vežu me uz daleke, egzotične destinacije gdje treninzi na otvorenom doslovno ostavljaju bez daha. Na posljednjem putovanju na Sejšelima, primjerice, trenirati uz pogled na tirkizno more i netaknutu prirodu bilo je posebno iskustvo. Tamo ne vježbam zato što se bojim da ću ispasti iz forme ili rutine, nego zato što me to veseli i ispunjava. Trening mi je prirodan dio dana, bez obzira gdje se nalazim.

I za kraj te želim pitati ono pomalo već „izlizano“ pitanje, ali s obzirom na tvoj rad i ambicije, zbilja me zanima odgovor: Što možemo očekivati od Rebeke za 5 godina? Gdje se vidiš za 5 godina?

Ovo je definitivno najteže pitanje, ali pokušat ću dati iskreni odgovor. Za pet godina vidim se još zreliju, iskusniju i sigurniju u sebe, ali s istom strašću i energijom koju imam danas. Vjerujem da ću do tada ostvariti dio ciljeva na kojima već sada intenzivno radim, ali i postaviti neke nove, još veće izazove pred sebe. Voljela bih da me ljudi tada prepoznaju ne samo po rezultatima, nego i po radu, disciplini i karakteru.

Nadam se da ću imati iza sebe još puno projekata i iskustava koja će me oblikovati i privatno i profesionalno, ali i nove edukacije jer smatram da je ulaganje u znanje zapravo ključ napretka u ovom području. Ne volim previše unaprijed definirati svaki korak, ali jedno je sigurno: za pet godina želim biti ponosna na put koji sam prošla, znajući da sam ostala dosljedna sebi, svojim vrijednostima i ambicijama, a ljudi znaju gdje me uvijek mogu naći. 😉