Ako ikada pomislite kako nemate motivacije, kako vam se ne da vježbati, kako bi radije malo odmorili pred tv-om nego se znojili pola sata-sat u dvorani/teretani –> onda vas pozivamo da pročitate današnji intervju. Gabriel je pravi primjer osobe koja nije dopustila da ju nedaće pokolebaju, već se iz svega vratio jači nego što je, vjerujem, ikada mislio da će postati!

Završio je program osposobljavanja za instruktora fitnesa u teretani, ali je odlučio da ni tu neće stati te je upisao program usavršavanja za osobnog trenera.

1. Od života „na rubu“ (u zdravstvenom smislu) došao si do osobe koja ruši sve granice (u sportskom smislu). No krenimo redom… Do svoje 18-e godine prošao si nogometnu školu na amaterskom nivou. Nakon toga te privukao fitnes i općenito vježbanje u teretani. Možeš li nam reći nešto više o tom periodu svog života?

S nogometom nisam nastavio na seniorskom nivou jer sam vrlo brzo imao i ozljedu gležnja, znao sam da ću ubrzo upisati i fakultet i da se neću moći puno posvetiti nogometu i fiksnom rasporedu treninga. Nakon oporavka sam počeo trenirati u teretani i upoznavati se općenito sa fitnes svijetom. Jako me zaintrigirao, kao i to što sam uvijek mogao planirati sam svoje treninge, nisam bio vezan nekim fiksnim rasporedom. Kako sam upisao fakultet i vidio da mi neće biti veliki problem polagati ispite, u međuvremenu sam se i zaposlio preko student servisa, te su moje naredne 3 godine bile začarani krug, posao-faks-kuća i putovanje javnim prijevozom sat i pol u jednom smjeru. Nakon završetka fakulteta narednih par godina sam puno puta kretao trenirati i odustajao, nije bilo konzistencije, htio sam brze promjene, nisam nikad posložio sustav da je održiv, jednostavno nisam znao kako do kraja uklopiti trening i prehranu u svoju dnevnu rutinu i da to postane moja svakodnevnica.

2. Kada si konačno odlučio da želiš stvarnu promjenu, dogodila se velika prekretnica u tvom životu. Ti si čisti primjer onoga šta kažu – što te ne ubije, to te ojača. Bio si u poprilično nezavidnoj situaciji, ali te to na kraju potaknulo da iz svega izađeš još jači i odlučniji, možda onakav kakav ni sam nisi sanjao da ćeš ikada biti. Upoznaj naše čitatelje što ti se to dogodilo.

Prije 2 godine sam odlučno krenuo u promjenu – želio sam živjeti aktivno, zdravije, biti u treningu, imati više snage i energije. Mjesec dana nakon toga jednu noć sam otišao spavati pod virozom (kao već više puta u životu – ništa posebno), da bih se u pola 2 ujutro probudio s nelagodom u prsima, misleći da me malo ukliještilo ili da se moram malo iskašljati. Pola sata nakon i dalje nisam mogao zaspati od nelagode, te sam odlučio otići na hitnu da provjere situaciju. Na kraju sam hitno pod rotirkama odvezen na Rebro gdje sam ležao tjedan dana jer sam imao virusnu infekciju srca i bio sam pred srčanim udarom. Rečeno mi je da sam imao sreće i da je bilo pitanje vremena kada bih se srušio. Tjedan dana sam ležao kako bi obavili sve moguće pretrage da vide ima li trajnih oštećenja i je li se stanje u međuvremenu krenulo popravljati. Uz sve tablete koje sam dobio za terapiju, jedna od glavnih terapija je bila ta da moram strogo mirovati 6 mjeseci, bez ikakvog fizičkog naprezanja i da shvatim situaciju ozbiljno. To mi je bio najteži dio jer sam taman krenuo raditi na sebi i svojim navikama, ljeto je dolazilo, propustio sam razne malonogometne utakmice, adrenalin parkove – gdje god je bila zabava ja sam morao stajati sa strane i gledati. Nisam samo čekao besposleno da prođe tih 6 mjeseci, kako je vrijeme odmicalo ja sam bio sve motiviraniji povratku i da budem najjača verzija sebe ikad. Učio sam o načinima treniranja, o prehrani, o navikama, o svemu što se tiče fitnesa i kako bih sebi mogao na kraju to sve posložiti da mi je održivo. Tijekom oporavka upao sam i u depresiju, prvi put u životu, bilo mi je jako teško, došlo mi je da odustanem od svega, ali hvala Bogu pa je u meni i dalje bila ta žar koja me tjerala i kada je bilo najteže i nisam se prepustio da padnem.

3. Nakon što si se oporavio, napravio si svoj prvi veliki pothvat i, mogli bismo reći – ostvario svoju prvu veliku pobjedu! Reci nam nešto više o tome.

Nakon prve kontrole srca gdje su mi rekli da sam se dosta dobro oporavio sam se vratio treninzima u teretani i u nekoliko mjeseci napravio svoj daleko najbolji rezultat, u startu sam imao posloženo sve, od treninga, prehrane i sna. Vidio sam na samom sebi koliko čovjek može napredovati u samo nekoliko mjeseci, samo da ima tu konzistenciju, da se prilagodi svom tjednom rasporedu i da si da vremena da nauči kako to održati kroz svakodnevnicu. Kada jednom sve usvoji – dalje više uopće ne razmišlja o tome. Volio sam šetati po svježem zraku pa sam gotovo svako slobodno vrijeme šetao, par mjeseci sam u prosjeku dnevno radio do 20 000 koraka, da bih jednom naišao na video jednog fitnes influencera kako je odradio izazov od 100 000 koraka u jednom danu, te sam brzo rekao da i ja to želim odraditi samo u potpunosti vani na svježem zraku dok je na videu influencer uglavnom odradio na pokretnoj traci. Volio sam razno razne izazove i osjetio želju da i ja to želim odraditi. Jedan vikend, u subotu u 5 ujutro, sam stavio torbu na leđa, spremio hrane koliko sam mislio da će mi trebati, vode i put pod noge. Trebalo mi je 17 sati, prehodao sam preko 80km i mogu reći da je to bila više borba glave da ne odustanem jer sam osjetio strašne bolove u koljenu zadnjih par sati, imao nekoliko žuljeva, mrak je padao, svaki tren sam mogao odustati, ali ja sam u glavi imao zacrtano da ću to odraditi, da želim biti bolji od prosjeka i jesam, uspio sam, taj osjećaj zadovoljstva nakon takvog nekog pothvata je neopisiv, to je moja vrsta droge.

4. No ni tu nisi stao. Idući veliki pothvat je bio vožnja bicikla 24 sata. S kojim teškoćama si se putem susretao?

2 mjeseca nakon prehodanih 80 km sam odlučio (spletom okolnosti jer su se smijali kada sam tražio nekoga da sa mnom odveze 200km u jednoj turi u danu) da želim odvoziti 24h na biciklu i u to vrijeme odvozio 450 km (naravno u prosjeku svakih 50km je bila kratka stanka za osvježenje). O tom pothvatu nisam nikome spominjao kada sam planirao par tjedana unazad, samo sam roditeljima jedan dan rekao gdje idem, da znaju gdje sam. Nije im bilo svejedno jer su se brinuli zbog mog stanja srca. Tu sam imao milion razloga da odustanem, nikada do sada u danu nisam odvozio preko 100 km, nisam imao ni slušalice – ne zato jer sam ih zaboravio, nego ih namjerno nisam htio uzeti – nisam si htio olakšati, htio sam da mi bude teže, izazovnije, da budem sam sa svojim mislima 24h, htio sam mentalno ojačati. Osjećaj kada sam u jednom trenu ostao bez glikogena u nogama, a nije prošlo ni 3, 4 sata vožnje, tu bol nisam nikada osjetio do tada, jedva sam sišao sa bicikla nakon prvih 70ak km i pitao se šta sam si mislio uopće, tko će odvoziti 400 – 500 km u 24h. Tijekom tog izazova sam osjetio razne odgovore tijela tijekom i poslije vožnje, što nikada do sada nisam ni približno osjetio. Najbolje sam vidio kako se ugljikohidrat brzo razgrađuje i obnavlja zalihe glikogena kako bih nastavio dalje, kao da sam stajao na benzinsku i točio gorivo, ali i dalje je bilo ekstremno izazovno i opet bih rekao da je to daleko više borba glave nego što fizički čovjek misli da može izdržati, jer daleko prije će odustati u glavi i reći da ne može – dokazao sam na sebi jer kažem, nikad nisam odvozio preko 100km niti sam se pripremao za ovaj pothvat. Najbolje fizičke rezultate do sada (šetnja od 80 km i vožnja bicikla 450km u 24h) ostvario sam u godinu dana od kako sam završio na intenzivnoj na Rebru, računajući da sam prvih 6 mjeseci bio u strogom mirovanju.

5. Kako si se nakon svega toga odlučio na upis Fitnes učilišta i spremaš li već neke nove pothvate u svome životu?

Kada sam završio na intenzivnoj, to je bio prekidač koji me pokrenuo – i ne mislim više stati. Nastavio sam dalje uredno trenirati u teretani, raditi na sebi, držati prehranu… Utjecao sam dosta i na druge, mnogi su me znali i ispitivati za savjete oko treninga, prehrane, suplementacije i stvarno me zanima cijela ta priča o fitnesu. I tako sam odlučio upisati i Učilište, naučiti nove stvari i usavršiti trenutno znanje (jer tome nikad nema kraja) i kako bih mogao pomagati i drugima, da se i njima mogu što bolje prilagoditi i voditi ih njihovom napretku. Želja u budućnosti mi je možda otići i na Ironman za što ću se svakako pripremati.