Dragi svi, molim malo strahopoštovanja ispred ovog mladog gospodina i njegovih postignuća. Ime mu je Mateo Stapić, ima 26 godina. Uspješno je završio edukaciju za instruktora fitnesa u teretani. Kako i ne bi?

Radi kao vatrogasac u Zagvozdu. Uz to je biciklist, planinar, alpinist, speleolog. I pazi sad, 2017. godine je sudjelovao u ekspediciji VLAJI NA HIMALAJI gdje su 20 dana proveli na Himalaji i popeli se na Mera Peak vrh od 6476m.

Hvala, meni je Sljeme dovoljno! 😛 Mateo, moj naklon.

1. Mateo, pravi si outdoor tip. Zašto toliko voliš aktivnosti na otvorenom?

Trudim se da svaki dan odvojim nešto vremena za boravak u prirodi, ako ne zbog neke ozbiljnije tjelesne aktivnosti onda barem zbog samog opuštanja i udisanja svježeg zraka tako da bi se svakako moglo reći da sam outdoor tip.
Toliko volim i preferiram boravak u prirodu da vrsta aktivnosti nije toliko ključna, ali ako već moram govoriti o nekim preferencijama onda bi to bilo planinarenje i biciklizam koji kotiraju jako visoko te uz fitnes uzimaju veliki dio mog slobodnog vremena.
Ovo i nije tako čudno ako se uzme obzir da sam odrastao podno prelijepe i izazovne planine Biokovo tako da od djetinjstva osjećam svojevrstan zov divljine i neku iskonsku povezanost s planinom.

Žitelji Zagvozda oduvijek su gravitirali planinama samo su se u međuvremenu promijenili motivi. Nekada su se planine pohodile zbog potrebe, bile su nužne za preživljavanje u ovim surovim krševitim krajevima, a danas ih pohodimo zbog razonode, izazova, ali i održavanja tradicije.

2. Kako si odlučio to sve zamijeniti teretanom i upisati Fitnes učilište?

Pa ne bih rekao da sam sve ovo zamijenio teretanom. Teretana je u početku bila samo jedan iskorak u drugom smjeru. Iskorak kojim sam htio poboljšati svoje performanse u gore spomenutim sportovima da bi na kraju malo po malo ipak prerasla u glavnu preokupaciju.

Trenutno se ova dva aspekta mog života jako dobro nadopunjuju, a planinarenje i biciklizam mi dođu kao odličan aerobni dio treninga.

Zapravo kad živite na periferiji okruženi prirodom odrađivanje aerobnih treninga na spravama u zatvorenom prostoru bi bila posve promašena i besmislena, i s tog aspekta planinarenje i biciklizam se savršeno uklapaju u moje fitnes ciljeve. Da budem posve iskren vrijeme koje provodim u teretani je rezultiralo pozamašnom mišićnom masom koja sama po sebi u ovakvim aerobnim aktivnostima više odnemaže nego pomaže, ali se usprkos tome nadam zadržati optimalan balansa između ova dva aspekta mog života.

Za Fitnes učilište sam se odlučio prošle godine iz razloga jer bih volio raditi kao trener u teretani ili danas, sutra otvorit vlastitu teretanu.

3. Ekspedicija „Vlaji na Himalaji“ nam je već poznati projekt jer je u tome sudjelovao tadašnji predavač na FU, Goran Sajko. Upoznaj čitatelje s projektom i podijeli svoje iskustvo?

Ideja o ovakvoj ekspediciji se dugo planirala u našem planinarskom društvu. Toliko dugo da se od nje gotovo odustalo, što zbog logističke zahtjevnosti što zbog same cijene takve ekspedicije, ali i pitanja jesmo li dorasli nečem takvom jer se ipak radi o malom planinarskom društvu koje na alpinističkoj sceni prije ove ekspedicije nije imalo značajnijih postignuća. Ipak, nismo odustajali u tim planovima i u principu se samo čekalo da se skupi dovoljno sposobnih, ali i hrabrih koji bi se upustili u ovakvo nešto. S dovoljno slobodnog vremena da se odrade opsežne pripreme. Uz sve ovo ključnim se pokazalo i višegodišnje prijateljstvo s našim proslavljenim alpinistom Stipom Božićem koji također potječe iz ovih krajeva tako da mu se odmah na prvu svidio projekt sa simpatičnim nazivom „Vlaji na Himalaji“ jer je i on sam ipak vlaj.
O koliko zahtjevnoj ekspediciji se radilo po najviše govori i činjenica da je samo 50% ekipe koja je sletjela u Katmandu uspjela ekspediciju uspješno privesti kraju te doseći 6,461 m visok Mera Peak. Ono što me osobno veseli da sam se iako kao najmlađi, a samim time i najneiskusniji član ekipe uspio progurati u probrano društvo koje se slikalo na najvišem vrhu ekspedicije. Postignuće je još i veće ako uzmemo u obzira da sam skupa sa kolegom u Nepal sletio dva tjedna poslije ostalih.  Tako da smo već u startu bili u zaostatku i krenuli na sam uspon gotovo pa bez ikakve aklimatizacije dok su svi ostali odradili 15 dana intenzivnih visinskih priprema na Himalajskim obroncima.

Naravno bilo je tu dosta izazova jer se radi o dosta izazovnom završnom usponu na velikoj visini s niskim udjelom kisika koji je u kombinaciji s povišenom mišićnom masom predstavljao najveći problem s kojim sam se jako teško nosio. Osobito na visini iznad 6000 metara.

Nedostatak kisika toliko utječe na performanse da sam na momente osjećao, ne da se krećem, već da teturam kao u zoru pijanac. Padao sam na koljena od iznemoglosti, ali ono što je najbitnije ustajao i nastavljao dalje. Treba smoći snage ustati i nastaviti onda kad misliš da dalje ne ide. Satisfakcija koju osjetiš kad jednom staneš na sam vrhunac briše sve nedaće koje si prošao do njega.
Ono što alpinizam čini drukčijim od svih drugih sportova je činjenica da jednom kad osvojite vrh to ne znači da ste gotovi. To je tek prvo poluvrijeme. Ne možete se istuširati i otići iz teretane doma, ne možete jer vas čeka nerijetko puno zahtjevniji dio ekspedicije, povratak. Povratak koji je zahtjevniji iz više razloga.  Prije svega jer ste umorni, pada koncentracija, motivacija, pada lagano i adrenalin koji je na samo vrhu bio na vrhuncu, a u takvim uvjetima se često dešavaju greške.  Mi ih na sreću nismo napravili i ekspediciju smo uspješno priveli kraju.

Treba spomenuti da nas ni vremenski uvjeti nisu mazili. Zbog snježne mećave smo bili na rubu odustajanja i tih dana smo bili jedini koji su usudili uopće probati napasti vrh, dok su se ekspedicije iz nekih razvikanijih nacija poput Japana i Austrije, koji su se penjali usporedno s nama, vratili doma neobavljena posla.

4. Koliko dobra razina fitnesa može pomoći npr., planinarima ili alpinistima kada se upuštaju u ekspedicije?

Usudio bih se reći da je jako bitna, ako ne i presudna i to iz više razloga. Primjerice, kako sam već spomenuo ja i kolega, koji se također uz planinarenje i angažman u HGSS-u bavi i fitnessom, smo u Nepal stigli dva tjedna poslije svih ostalih, a taj nedostatak ne da se nije primijetio već smo se vjerujem upravo zbog svojih fitnes performansi do kraja ekspedicije nametnuli kao svojevrsni lideri.

U principu nas dvojica smo od početka imali posve drukčiji pristup i način priprema i tako dok su drugi brusili alpinističke vještine po Alpskim vrhovima mi smo svoje napore usmjerili u podizanje fizičke spreme i fokusom na optimizaciju VO2MAX performansi.
Ovakav se pristup pokazao kao pun pogodak jer smo iako deficitarni za dva tjedna visinskih priprema bez većih problema parirali onima koji su iste odradili. Da stvar bude još zanimljivija, kao kuriozitet bi spomenuo da nijedan pušač u ekspediciji nije uspio doći do kraja, a posljednji je odustao na nekih 5500 metara. Loše aerobne performanse u kombinaciji s nedostatkom kisika i pušačkim plućima su bile kobne tako da je ovo jedan zgodan pokazatelj važnosti fitnesa i općenito zdravog načina života.
Jedini negativan aspekt je strašan gubitak mišićne mase na ovakvim ekspedicijama i jako veliki aerobni napori. Poprilično oskudna prehrana koju smo imali na raspolaganju je odradila svoje te sam u tri tjedna izgubio gotovo 15 kg mišićne mase. Premda, s druge strane gledano, ovaj deficit je bio samo poticaj da po povratku stisnem još jače i da se što prije vratim na početne pozicije.

5. Najdraža vježba i zašto?

Zgibovi su mi definitivno najdraža vježba, jer jako dobro pogađa gornji dio tijela, a i radi se o vježbi s kojom sam krenuo u sve ovo i koji su ponajviše zaslužni za impozantni V torzo.

Naime u samim počecima nisam imao nikakve uvjete za vježbanje. Bez teretane, mašina i utega, zgibovi i sklekovi su bili jedino što sam mogao raditi.

6. Tvoj savjet budućim polaznicima?

Čovjek uči dok je živ, ne treba stati nakon školovanja već se nastaviti educirati na svim poljima. Također bi poručio da se radi o ozbiljnoj edukaciji koju nikako ne smiju shvatiti olako.