Kompleksnost čovjeka podrazumijeva kompleksnost motivacije. Ljudi se ponekad mijenjaju i adaptiraju na novitete brže nego što to očekujemo. Jednako tako mi koji radimo s ljudima moramo prilagoditi svoj pristup, način komunikacije i našu ulogu u procesu motivacije. Kažem procesu jer se doista radi o kontinuiranom ulaganju i promjenama na putu kojem se rijetko kad jasno nazire kraj. Kad se ograničavamo samo na sportsku karijeru čini nam se da će i važnost motivacije s njom završiti. Međutim, ako kao treneri doista dobro odradimo svoj posao, naši će klijenti sportaši svoja stečena znanja primjenjivati i dalje u svom životu. Doista, naš cilj nije stvoriti sportaša koji je isključivo motiviran za ostvarenje ciljeva već pomoći pojedincu da ostane motiviran u procesu ostvarenja sebe kako bi postao osoba koja želi biti.

Motivacija je popularna tema mentalnog treninga kako za sportaše tako i za sportske trenere. Međutim, uz motivaciju se vežu i brojne popularne zablude. Najveća je zabluda da je motivacija odgovornost i zadaća trenera. Istina je da je motivacija pod utjecajem brojnih faktora, ali njom ne upravlja nitko nego sam sportaš. Uloga trenera je poticanje sportaša i korištenje raspoloživih alata kako bi sportaši sami sebe motivirali.

Najčešće korištena i najpopularnija metodamotivacije je postavljanje ciljeva. Vjerujem da su ciljevi izuzetno važni (iako ne jedini i najvažniji) u sportskom razvoju. Ako sa svojim sportašima postavljate ciljeve, tada ciljevi doista trebaju biti njihovi, pozitivno formulirani i usmjereni na ono što je unutar vlastite kontrole. Ciljevi trebaju biti specifični, osobno važni, dohvatljivi, mjerljivi i usmjereni na put. Jedan cilj nije dovoljan, važno je da više manjih ciljeva ocrtava jasan put do krajnjeg cilja.

Drugi oblik motivacije su nagrade. Mnogi smatraju da nagrade nisu adekvatan oblik motivacije, ali istina je da nekad dobro dođu, posebno u obliku pohvale. Pohvala usmjerena na specifično poželjno ponašanje sportaša koja intenzitetom odgovara ostvarenom cilju, a daje se samo povremeno (kad ju sportaš doista zasluži), ima veliki značaj i vrijednost za sportaša (posebno ako dolazi od trenera kojeg sportaš smatra značajnim autoritetom).

Treći oblik motivacije je pozitivni unutarnji ili vanjski samogovor. Sportaši ga često koriste nesvjesno i bodre se ne znajući da zapravo koriste vrlo korisnu tehniku. Neka su istraživanja pokazala da pozitivan samogovor u kombinaciji s izraženim osobnim vrijednostima mogu značajno poboljšati izvedbu na treningu kao i na natjecanju.

Četvrti oblik motivacije je unutrašnja motivacija koja se bazira na vlastitim vrijednostima i uvjerenjima. Važno je da sportaš zna čemu teži i zašto tome teži. Jednako tako važno je znati i kako će to ostvariti, što mu je na putu potrebno a da dolazi iz njega samog, ne iz vana. Trener svakako može pomoći u formaciji “pravih” vrijednosti i uvjerenja kod sportaša propitivanjem i ukazivanjem na modele uspješnih sportaša iz vlastitog ili drugih sportova.

Peti vrlo jednostavan oblik motivacije sportaša je praćenje vlastitog angažmana na treningu, umjesto uobičajenog praćenja izvedbe. Sportaši koji svakodnevno ocjenjuju vlastiti uloženi trud na treningu dugoročno povećavaju angažman pa tako povećavaju i vjerojatnost uspješne izvedbe i općeg zadovoljstva sportom i postignutim rezultatima. Dakle, poticanje sportaša da svakodnevno bilježe svoj angažman jer je to ono što nas trenere (i njih sportaše) doista zanima, po pitanju motivacije i zadovoljstva vrlo brzo daje rezultate.

Kao što sam rekao motivacija je izuzetno kompleksna pa tako ova lista nije potpuna lista metoda motivacije ali je jako dobar početak za svakog tko želi pomoći svojim sportašima da svoju motivaciju zadrže konstantnom, te izrastu u odlučne osobe izgrađenih stavova i jasnog usmjerenja u budućnosti.

Karijera sportaša sigurno završava. Uspješna je bila ona koja je stvorila uspješnog čovjeka.