Pristojna, ljubazna, inteligentna, talentirana, svestrana, uporna, vrijedna, odgovorna, prekrasna, zrači pozitivnom energijom, lijepa, i još mnogo toga. I dok upisujem ove riječ, one ne prikazuju ono što želim njima dočarati. Nisu dovoljno jake da opišu Laru Culović, plesačicu, studenticu na Akademiji likovnih umjetnosti, instruktoricu. Laru smo upoznali prije njene edukacije, jer je već tada pokazala želju da sudjeluje u projektima učilišta. Oduševljeni njenom osobnošću bili smo još sretniji kad smo saznali da je upisala program za edukaciju instruktorice grupnih programa uz glazbu. Sada službeno instruktorica, Lara sudjeluje u projektu Brighter Side of Exercise i hvala joj što se uvijek rado odazove našim akcijama. Nakon što pročitate intervju s Larom i upoznate ju malo bolje, bit će vam jasno zašto ove riječi u uvodu nisu dostatne.

1. Umjetnica od malih nogu. Što te dovelo u svijet fitnesa?
Ako ćemo od samih početaka, veliku ulogu u tome igra način na koji sam provela svoje djetinjstvo. Odrastajući na selu po principu ”Izađi van i nađi si nekakvu zanimaciju”, raspolažući pritom livadom, šumom i malim zaraslim parkom s jednom ljuljačkom, zahrđalim toboganom i oronulom klackalicom, začeta je svojevrsna kinestetička znatiželja. Taj neki istraživački duh reflektirao se i na moje daljnje interese kojih je dugi niz godina bilo iznimno puno iz jednostavnog razloga što me bilo strah rutine i monotonije. Tako u jednom periodu života sviram klavir, rekreativno plešem, uz redovnu edukaciju upisujem Školu suvremenog plesa Ane Maletić i na koncu shvaćam da se ničemu od navedenog ne mogu u potpunosti posvetiti zbog puke prezasićenosti.

Osvještavajući taj problem, upisujem odsjek Likovne kulture na Akademiji likovnih umjetnosti koji me ”prisiljava” da sve interese osim studija stavim na stranu jer za njih nema dovoljno praznog hoda. Na poznato ”Ako nešto doista voliš, naći ćeš vremena” sam odavno oglušila znajući s čime se susrećem svaki dan i koliki angažman od mene moj odsjek traži. Da se razumijemo, to je studij koji je veliko i bitno područje mog interesa i upisujem ga s ciljem specijalizacije art-terapije i inog, ali mi je rekreacija kao takva, a ponajviše ples, iznimno nedostajala. Posjećivala bih nekad plesne radionice s ciljem podržavanja scene i upražnjavanja svojih nostalgija, odlazeći uvijek s najvećim smiješkom na svijetu, ali to nije bilo to.

Prije dvije godine saznajem za Guerilla Athletics gym. Oni silni interesi su se sveli na njih par, prioritizirani i strukturirani drugačije te se na koncu posvećujem Akademiji i vremenski fleksibilnom treniranju u Guerilli. Instruktor Matija Jelić i treniranje u GA mi je u samom startu pomoglo usvojiti osnove izvedbe vježbi i naučiti nešto o generalnim trenažnim i nutricionističkim principima. Perspektiva pogleda na fitnes se odjednom mijenja s obzirom na ono meni poznato pa se vrlo brzo bacam u istraživanje i čitanje o svemu što me apropo istog interesiralo, krenuvši od nutricionizma, preko pravilne aktivacije pojedinih mišića, do većih eksperimentiranja na grupama ljudi i uspoređivanja rezultata istraživanog. Resursa je bilo i ima u nedogled. Za mene je taj svijet bio nov i spremno sam raspoložila sve snage da mu se što više približim.

2. S glazbom si na “ti” pa vjerujem da nije bilo teško pratiti nastavu za instruktoricu grupnog fitnesa uz glazbu. Ali kad bi morala nešto izdvojiti, što ti je predstavljalo izazov?
Da budem iskrena, i sam prijemni ispit mi je bio minoran izazov radi metodike učenja koraka koja je nešto drugačija od one na koju sam naviknula kroz bavljenje plesom. To nesnalaženje mi je bilo dosta simpatično, ali ubrzo nakon toga kreće edukacija na Učilištu gdje postepeno podmazujem zametnute motoričke obrasce i sve polako sjeda na svoje mjesto.
U koreografiranju mi je izazov predstavljalo kombiniranje više segmenata u isto vrijeme. Struktura, sigurnost u metodiku koraka, pravovremeno najavljivanje koraka, razgovijetnost, glasnoća, q-ing; bilo je zabavno učiti voditi računa o svemu što se mora realizirati kako bi trening bio uspješan. Međutim, najveći izazov mi je bilo programiranje uspješnog workouta jer se koncept treninga mijenja s obzirom na cilj pa variraju kako intenzitet, tako i izbor vježbi. Mislim da sam se tome najviše posvetila iz čistog razloga što sam htjela držati sve konce u rukama, ne odrađivajući ništa polovično.

3. Na pozornici si cijeli život. Unatoč tomu, jesi li osjetila nesigurnost kad si prvi put morala stati pred grupu vježbača i odvoditi trening?
Osjećala sam isto što i svaki put prije javnog nastupa koji je dobro poznat svima koji su barem jednom stali na pozornicu. Uzastopno ponavljanje segmenata za koje si siguran da nisi dobro usvojio, nakon čega odjednom imaš osjećaj da si zaboravio apsolutno sve što si znao, ne možeš se prisjetiti ni početka ni kraja ili kako verbalizirati neki pokret. Sve je to bio dio mog anksioznog toga misli, dok nisam stala pred svoje vježbače i shvatila da nitko od njih nije došao bilježiti pogreške ili propuste; ljudi žele trenirati, zabaviti se i otići doma znojni i zadovoljni ili ponekad i ”nezadovoljni” jer je ”trening danas bio pretežak” (iako će sljedeći put sve odraditi uspješnije i puno lakše, a zatim se ponosno čuditi), a ja sam tu da im te osjećaje omogućim.

4. Što te tvoji vježbači najčešće pitaju?
To su danas već društveno kodirana pitanja bazirana najviše na estetskim komponentama fitnesa, više no zdravstvenim. Žene žele imati čvršće noge i stražnjicu, muškarci jači gornji dio tijela i rijetko tko mi dolazi s pitanjem kako biti zdrav i funkcionalan. Možda je nezahvalno očekivati od rekreativaca da u moru informacija koje se često baziraju na hipertrofiranim tijelima fitnes modela, bezbroj dijeta i čajeva za mršavljenje razmišljaju tome što bi im pomoglo u svakodnevnom životu. Svojim vježbačima pokušavam osvijestiti vrijednost upravo toga, radeći na temeljnim obrascima kretanja i podizanju frekvencije srca (koja će rezultirati njegovim spuštanjem), kako bi jednoga dana dok podižu vrećice iz dućana ili stavljaju kutiju na ormar znali osvijestiti svoje tijelo i u kojem bi položaju trebalo biti te kako se ne zadihati trčeći 20 sekundi na bus. Ispunjava me kad čujem da se radi mojih treninga osjećaju bolje i sposobnije za odrađivanje svega što im je na putu… a tko i

5. U kakvom treningu ti najviše uživaš i zašto?
U usporedbi s programom koji sam završila, a koji zahtjeva komunikaciju s velikom grupom ljudi, po pitanju svojih treninga sam malo introvertiranija. Treniram na potpuno drugačiji način od onoga kakav se njeguje u grupnom fitnesu. Volim dvorane u kojima je glazba suptilna ili nepostojeća, a treninzi mi se baziraju na osnovnim obrascima kretanja uz izolacijske vježbe i razvijanju stabilnosti. S mobilnošću nikad nisam imala većih problema, ali trudim se održavati barem ono postignuto kako ne bi stagniralo uz rad s težinama. Vodim računa o tome da mi treninzi budu raznoliki dok se držim spomenutih temelja pa tako balansiram između treninga jakosti, izdržljivosti i pomicanju kardiovaskularnog kapaciteta, a nerijetko se posvetim i gimnastičkim elementima. Zna se dogoditi da na svoj trening dođem bez ikakve strukture. Drugim riječima, iako bih taj dan, sudeći po logici prijašnjih treninga, trebala odraditi trening baziran na hipertrofiji, ali mi se sat vremena eksperimentira s ravnotežom i balansom, radit ću na ravnoteži i balansu. Ne ograničavam se previše postavljajući si beskompromisne ultimatume po pitanju odrađivanja treninga jer znam da bi me takvo nešto prvo demotiviralo, ali takvi neformirani odlasci u dvoranu se ne događaju često jer nekakav koncipirani kontinuitet mora postojati.

6. Kakve ciljeve si zadala za naredni vremeni period?

Moj primarni prioritet za sada je svakako diplomirati na Akademiji. To će mi otvoriti nova vrata po pitanju rada kroz art-terapiju koju u svom slučaju želim usko povezati s fitnesom. Ono na što većina ljudi pomisli na spomen art-terapije jest da se radi o isključivo likovnom izražavanju, onda kada je u pitanju bilo kakva vrsta kreativnog izražavanja s ciljem integracije i unutarnje slobode uz oslobađanje unutarnjih potencijala, ali bez vrednovanja rezultata koji za tog procesa nastanu. U kontekstu tjelesnog izražavanja to svakako može biti meditacija, joga pa na koncu i grupni fitnes. Podrazumijeva bilo kakvu vrstu izražavanja koja čovjeku pomaže postići unutarnju stabilnost na osnovni njegovih osobnih kreativnih resursa. Oduvijek me više zanimao oblik umjetnosti koji je funkcionalan, odnosno usko povezan s ljudima i bavi se konkretnim životnim situacijama i problemima. Ukratko rečeno, ciljevi kojima težim su integracija likovnosti i kinestetike te svim oblicima izražavanja koji čovjeku mogu pomoći u poboljšanju kvalitete života.