Možda je malo njegovih kolega na edukaciji i znalo da sjede do jednog od naših olimpijaca, trofejnog sportaša. No tako to najčešće i bude kada nisi u sportovima kao nogomet, rukomet i sl., rijetki te prepoznaju. Skromni Mario kao i na treninzima, disciplinirano je šutio, učio i radio. Iako mu se Rio nije ostvario, Mario s mnogo volje i želje kreće u svoje projekte koje će sad kao instruktor fitnesa u teretani sigurno biti uspješni.

1. Mario, mislim da od svih polaznika Fitnes učilišta ti si najtrofejniji. Tolike godine sporta, iskustva, rezultata. Ali možda da ti izdvojiš od svega koji rezultati i iskustva su ti u tvojoj karijeri najdraži?

Teško mi je sada praviti razliku među najboljim rezultatima. Svaki od njih je specifičan, ali svaki mi je drag jer je bio nagrada za rad, odricanje i trud koji sam ulagao. Dvoje Ol igara – Peking i London, tri europske medalje i dvije svjetske (jedna juniorska i jedna za seniore do 23 godine), preko 30 naslova prvaka Hrvatske, svaki od tih rezultata mi je podjednako drag. Mogu reći da mi je, eto, prva medalja na svjetskom prvenstvu možda najdraža jer je prvi veliki rezultat koji sam ostvario: srebrna medalja na svjetskom juniorskom prvenstvu u Zagrebu, pred domaćom publikom, u dvojcu na pariće s Antom Kušurinom i ona je nekako odredila moj put u ovom sportu, dala mi motivaciju da krenem prema svim drugim uspjesima koji su zaredali. Žalim jedino što se nisam uspio kvalificirati na OI u Riu 2016. Da mi je to pošlo za rukom, onda bih mi to vjerojatno bio najdraži rezultat. 😉

Ali osim rezultata od veslanja sam dobio puno više u pogledu bogatog životnog iskustva. Naučio sam koliko je u životu važno stisnuti zube i dati svoj maksimum upravo onda kad je najteže, naučio sam da nikad ne treba odustajati, da se ništa ne može ostvariti preko noći i da je za pravi uspjeh potrebno jako puno raditi, naučio sam se važnosti timskog rada. Osim toga proputovao sam pola svijeta, od Novog Zelanda, preko Kine do Japana, upoznao različite kulture, prekrasne ljude, neke od najljepših svjetskih lokacija, nešto čime se malo ljudi može pohvaliti. Kad pogledam sada, s vremenskim odmakom, mislim da je sve to podjednako važno, ako ne i važnije, od svih rezultata koje sam u veslanju ostvario.

2. Veslanje, sport za koji malo ljudi u Hrvatskoj zna koliko zapravo europskih i svjetskih medalja drže upravo naši sportaši. Misliš li da će se situacija popraviti? Kakvo je tvoje iskustvo?

Veslanje je trenutno sport broj jedan u Hrvatskoj po broju osvojenih medalja u zadnjih godinu dana na svjetskim i europskim prvenstvima. U tome najveću zaslugu imaju braća Sinković i Damir Martin. Veslanje je uvijek bilo i bit će akademski sport i sport u kojem, ako ga uspoređujemo s nogometom, tenisom, rukometom – nema novca. Potrebno je uložiti jako puno, truda, vremena, odricanja, pa čak i kad se ostvari zapažen rezultat, nagrada nikad neće moći nadoknaditi sve ono što je uloženo. Veslanje je, inače, relativno skup sport zbog svih potrebnih rekvizita. Jedan čamac, samac na primjer, košta 8 tisuća eura, a osmerac čak 35 tisuća eura. U današnje vrijeme to je dosta velik novac, a djeca se više žele baviti sportom koji će im u budućnosti moći donijeti zaradu, tako da se veslanje polako postaje sport za rekreaciju, a pokazatelj tomu je sve manji broj utrka i prijavljenih posada svake godine na prvenstvu Hrvatske. To je, na žalost, slična situacija kao i u svim ostalim “malim” sportovima u Hrvatskoj.

3. Kako je došlo do toga da si upisao Fitnes učilište?

Nakon završetka karijere (20 godina u veslanju) stekao sam određeno znanje i bogato iskustvo, za koje smatram da može biti od ogromne vrijednosti, ali da će ta vrijednost propasti ako ga ne nastavim prenositi dalje. U veslanju je situacija takva da kad veslači završe sa sportskom karijerom odjednom se nalaze u nepoznatoj situaciji – moraju se dalje snaći sami za sebe, kao da nas nikada nije ni bilo. Kad sam to shvatio, morao sam donijeti brzu odluku što i kako dalje. Znao sam da želim raditi ono što volim, samo sam morao pronaći način kako da to bude aktivnost koja će moći platiti račune. Kako sam već imao nekih trenerskih iskustava u veslanju, a nekoliko ljudi me je tražilo za savjete vezano uz programe treninga i rekreacije, shvatio sam kako bih mogao u pozivu instruktora fitnesa pronaći svoje buduće zanimanje. Iskustvo koje sam stekao godinama treninga htio sam oplemeniti formalnim obrazovanjem, a jedina opcija koja mi je nudila pristup edukaciji i znanju, a ostavilo mi dovoljno vremena za svakodnevne poslovne obveze bilo je Fitnes učilište. Ondje sam upoznao odlične predavače sa znanjem i iskustvom u svijetu fitnesa koji su mi bili dodatni poticaj. Osim toga, saznao sam da su neki od njih se i sami veslali u mlađim danima, što je mom pristupu dalo još relevantniji teorijski okvir.

4. Fitnes centar ili veslanje?

Svaka tjelesna aktivnost je dobra i nema neke univerzalne preporuke. Dok sam trenirao veslanje, oko 25% svog trenažnog procesa sam provodio u fitness centru gdje sam vježbao na trenažerima i s utezima, tako da se tu osjećam kao kod kuće. U fitness centru možeš vježbati bez obzira kakvo je vrijeme vani, tako da nema izgovora. Ja sam za kombinaciju fitness centra i veslanja jer to je dobitna kombinacija, uz koju se može postići većina osobnih ciljeva. Ako želite u brojkama: na veslanju u samo 30 minuta aktivirate 86% mišića u tijelu, a to nosi velike benefite za opće zdravstveno stanje.

5. Često radiš s rekreativcima. Da li i njih neki puta staviš u čamac ili se drže mirnog i čvrstog tla teretane?

Za sad se još uvijek drže veslanja na veslačkim simulatorima. Na njima uče tehniku i stječu ostale preduvjete potrebne da bi osoba uopće mogla sjesti u čamac. To je uobičajeni proces, i sam sam tako krenuo. Možda ih i jednog dana i stavim u čamac. Obično rekreativci nemaju puno vremena, a izlazak na vodu oduzima dosta vremena. A i bojim se kada bi jednom sjeli u čamac da ne bi htjeli van 🙂

6. Koji su planovi za dalje?

Dolazi ljeto, ljudi slabije posjećuju fitness centre. Međutim ima i onih koji žele voditi računa o svom zdravlju i psihofizičkoj kondiciji, pa ću s tim osobama raditi vježbe vani na otvorenom. Tko zna, možda se odvažim i privesti fakultet kraju. Isto tako ne stajem na ovome. I dalje imam u planu educirati se, tko zna, možda i upisati neki od modula na Fitnes učilištu. Ono što me najviše zanima i volim, je živjeti zdravo, jesti zdravo i trenirati.
Ljudi moraju shvatiti da nikada nije kasno za krenuti vježbati da imaju svoje tijelo o kojem moraju brinuti, a ne samo sjediti pred računalo, što im današnji stil života nameće. Neka na vježbanje gledaju kao hram od sat vremena u koji idu maknuti se od svakodnevnih briga, obveza i problema. Sat vremena samo za njih gdje će se u kratkom vremenu resetirati i biti spremni za nove izazove.
I za kraj bih želio poručiti svima koji žele raditi u fitnes svijetu, da naprave prvi korak i upišu Fitnes učilište.

Maria možete kontaktirati na :

facebook

+385 91 7268956
[email protected]