Sportski trening kompleksan je proces usmjeren na podizanje sportaševih sposobnosti i znanja u cilju maksimalnih sportskih postignuća. (prema Milanović D., Teorija i metodika treninga) Razni oblici periodizacije koriste se kako bi se sportaša pripremilo na natjecateljske zahtjeve određenog sporta u točno planiranom djelu sezone. Kako bi se optimalno stanje sportske forme postiglo, treneri se služe cijelim nizom testova za provjeru sportaševih sposobnosti. Standardni pristup dijagnostici u sportskom treningu nalaže da se sportaševo stanje izmjeri prije početka određenog trenažnog procesa (npr. pripreme za nadolazeći turnir u košarci), zatim se provode tranzitivna mjerenja koja služe za provjeru pozitivnih efekata koje očekujemo te mikro-korekcije u trenažnom procesu, i na kraju definiranog trenažnog ciklusa provode se finalna mjerenja u cilju utvrđivanja uspješnosti trenažnog procesa, tj. pozitivnih promjena sposobnosti sportaša. Sistem koji je provjeren i dokazan, ali nerijetko olako shvaćen pri ćemu krajnji rezultat izostaje.

Razlog tome kompleksnog je karaktera i ovisi o nizu faktora. Veliki broj sportaša ne postigne željeni rezultat na kraju planiranog ciklusa ili još gore, zaustavi ga sportska ozljeda. Nerijetko se treneri zapitaju zašto se određeni igrač ozlijedio dok je ostatak ekipe relativno uspješno odradio ciklus. Jedan od razlog takvom neuspjehu leži u činjenici kako svaki trenažni program mora biti individualiziran. Prilikom individualizacije programa ne mislim samo na usmjeren trening s obzirom na zahtjeve koji su postavljeni sportašu u natjecateljskim aktivnostima (npr. pozicija igrača u sportskim igrama), već i na početno stanje sportaša za kojeg je program namijenjen. Pristup one size fits all u sportu često polučuje ograničene ili kontraproduktivne razultate. Međutim, činjenica da trenažni proces valja individualizirati sukladno sportaševim sposobnostima i potrebama i nije neka nova mudrost. Prema Grayu Cooku, fizioterapeutu i kondicijskom treneru, autoru knjige Movement i osnivaču FMS metode, problem leži već u početku, na razini dijagnostike.

Kada govorimo o dijagnostici sportaša u kontekstu kondicijske pripreme svi se slažemo kako postoji nepregledan izbor vrhunskih i jednostavnih testova. Vrlo vjerojatno velika većina trenera stvara svoje testove kako bi dobili što kvalitetniji uvid u stanje sportaša. Tako primjerice testom 20 yardi dobivamo kvalitetne informacije o agilnosti sportaša, testom seat and reach dobivamo informacije o fleksibilnosti pojedinih regija tijela, a progresivnim testom opterećenja na pokretnom sagu dobivamo odličan uvid u energetske kapacitete uz pomoć fizioloških parametara. Govorimo o testovima u kojima pokrete kvantificiramo kako bi ga mogli izmjeriti i analizirati. S obzirom na dobivene rezultate, utvrđuju se deficiti koje valja ispraviti. No to možda nije dovoljno. Dijagnostika o kojoj Gray Cook govori mnogo je rudimentarnija. Govori o testovima u kojima pokret kvalificiramo. Prednost kvalitete nad kvantitetom u trenažnom kontekstu svakako ima smisla. Ako za primjer uzmemo sportaša koji zbog određenih deficita u području mobilnosti gležnja nije u mogučnosti izvesti pravilan duboki čučanj, postavlja se pitanje koliko je mudro takvog sportaša staviti pod dodatno opterećenje. Logika nalaže da bi primarni cilj bio korekcija u samom pokretu. U slučaju našeg sportaša, primjena korektivnih vježbi za razvoj mobilnosti gležnja. Ukoliko se taj bazični aspekt dijagnostike sportaša previdi, uzroci loše mehanike čučnja ostaju nepoznati ili nedorečeni što može dovesti do umanjenog napretka ili čak ozljede. Tu dolazimo do  predloška o slikovitom sagledavanju stanja sportaša kroz piramidu izvedbe (engl. performance pyramid). Kvalitetna piramida uvijek mora biti građena odozdo prema gore, dakle imati čvrste temelje kako bi se finiji visoki dijelovi mogli održati. U oviru pokreta, prvi, temeljni kat piramide označava sposobnost slobodnog kretanja kroz osnovne uzorke čučanja, koračanja i iskoraka. U ovom djelu fokus je dominantno na kvaliteti pokreta a moguće ga je provjeriti testovima koje predlaže FMS metoda. Drugi kat piramide označava kvantifikaciju pokreta. Kada smo ustanovili kvalitetu i slobodu kretanja sportaša, krećemo u testove koji mjere njegovu uspješnost u vidu jakosti, snage, agilnosti, brzine i slično. Ovi testovi služe za provjeru bazičnih kondicijskih sposobnosti sportaša. Posljednji kat piramide rezerviran je za provjeru motoričkih znanja sportaša. Dakle sport-specifičnih zadataka o kojima ovisi uspjeh u određenom sportu ili sportskoj grani. Sukladno navedenom, autor predlaže četiri vrste piramide, tj. stanja sportaša.

Piramida predstavlja sportaša koji posjeduje optimalnu ravnotežu između kvalitete funkcionalnog pokreta u podnožju piramide, kao kvalitetnu bazu, zatim primjereno stanje kondicijske pripreme na drugom katu piramide, te sportaš pokazuje optimalne rezultate na testiranju specifičnih znanja i vještina. To ne znači da prostora za napredak nema i da je sportaš postigao svoj maksimum, upravo suprotno, ovakvo stanje samo označava optimalno stanje sportaša za kojeg će se program tek izraditi.

Ova piramida predstavlja sportaša koji su previše trenirani u području sposobnosti. To ne znači da je sportaš previše jak ili brz, to samo znači da je njegova sposobnost da npr. generira silu mnogo veća nego što je to mogućnost da izvede pravilan pokret i kvalitetno kretanje generalno. Za primjer možemo uzeti sportaša koji na FMS testu pokazuje značajne deficite po pitanju stabilnosti i mobilnosti u npr. testu prednji iskorak dok na testu maksimalne jakosti – bench press i testu specifičnih sposobnosti pokazuje odlične rezultate. Takav sportaš možda nije imao većih problema sa ozljedama, no ako se trening usmjeri ka rješavanju deficita u domeni mobilnosti i stabilnosti, rizik od ozljeda se smanjuje i otvara se novi prostor za napredak u području sposobnosti iz druge razine piramide. Iako u datom trenutku sve izgleda pravilno, ukoliko sportaš nema kvalitetnu bazu, struktura piramide nalazi se u riziku. U ovakvom slučaju primjereno je smanjiti opterećenje sportaša po pitanju treninga kondicijskih sposobnosti i svakako uvesti korektivne programe i operatore za ispravljanje osnovnih uzoraka kretanja.

Ovakav sustav pokazuje sportaša koji ima optimalne rezultate u području kvalitete i slobode izvedbe pokreta dok na testovima kondicijskih sposobnosti pokazuje deficite. U ovom slučaju, s obzirom da je baza piramide kvalitetna, prikladno je planirati trenažni proces dominantno usmjeren na razvoj kondicijskih sposobnosti s obzirom na zahtjeve sporta i slabe točke sportaša.

U četvrtoj piramidi predstavljamo sportaša kojem nedostaju sport-specifična znanja i vještine. Dakle, sportaš ima kvalitetnu bazu funkcionalnog kretanja, posjeduje zadovoljavajuću razinu kondicijskih sposobnosti ali je insuficijentan u domeni znanja. U ovakvom slučaju, uz održavanje i napredak u prvim dvjema razinama, prikladno je planirati trenažni proces usmjeren na razvoj specifičnih znanja u vidu tehnike pojedinog sporta, taktičkog djelovanja i slično.

Kada sumiramo, jasno je da svaki sportaš ima svoje prednosti i nedostatke. Prilikom dijagnostike, bitno je da se provjeravaju mogućnosti iz sve tri razine piramide koja čini kompletnog sportaša. Sukladno rezultatima koji se dobiju provedbom adekvatnog dijagnostičkog postupka, kreiramo sliku, u ovom slučaju piramidu stanja svakog sportaša te s obzirom na deficite, pazeći na hijerarhiju piramide, planiramo i programiramo trenažni proces. Ovakav pristup možda zahtijeva više vremena za provedbu, ali ukoliko se sustavno provodi, dugoročno će polučiti pozitivne rezultate.