Julija nas je na prvu osvojila svojom elokventnošću i odmah smo znali da je ona jedna od onih osoba koje s ozbiljnošću i predanošću pristupaju svakome zadatku, što se i potvrdilo tijekom nastave, ali i nakon nje. Julija je osoba koja se vodi cjeloživotnim učenjem, ne boji se uhvatiti i koštac s novim izazovima, znatiželjna je i, iako nam dolazi iz znanstvenih voda i potpuno druge branše, ne sumnjamo da će biti jednako uspješna i u ovoj! Neka Vas njezina životna priča inspirira jednako kao i nas!

1. Draga Julija, kroz život ste, u sportsko-rekreacijskom smislu, prošli jako puno toga – od speleologije, planinarenja, skijanja, tracking utrka, aikida… Međutim, ono što mi je najviše „zapelo za oko“ je pobjeda u triatlonu 2016. godine (što i nije bilo baš tako davno…) te sudjelovanje na plivačkom maratonu Šilo-Crikvenica. Možete li nam reći nešto više o tim iskustvima?

Bicikl obožavam voziti još iz djetinjstva, a i oduvijek sam rekreativno trčala, od treking utrka do kraćih cestovnih. Plivanje je jedna od rijetkih sportskih disciplina za koju mi se čini da imam talent, jer sam znala prijatelje (i svog supruga ;o)) ostavljati iza sebe čak i na kraćim dionicama, a pogotovo na dužim i to bez pretjeranog truda. I tako u spoju trčanja, biciklizma i plivanja, nametnulo se da je odličan spoj baš triatlon. Slučajno sam naišla na Trialon klub Zagreb i fenomenalnog čovjeka i trenera Marcela Zeleniku. Kako nikad nisam bila dugoprugaš u trčanju, ove kratke “super sprint” varijante triatlona su mi odgovarale. To što sam se okitila zlatom na nivou Zagreba i Hrvatske, nije zbog mojih izuzetnih sportskih dostignuća, već zato što sam se natjecala tada u kategoriji 55+, kad konkurencija u triatlonu nije baš bila jaka :o)). Međutim, u zadnjih 10-tak godina broj aktivnih starijih žena je sve veći i to me neizmjerno veseli! Ali i ja sam sad skoro 65+. 🙂
Marcelu mogu zahvaliti i na poliranju moje plivačke tehnike, pa je i izazov tipa Šilo-Crikvenica došao u obzir. Inače sam kukavica, i strah me je “plivati u plavom”, pogotovo gdje ne znaš hoće li ti doletiti nekakav gliser, pa mi se ovakvo preplivavanje uz pratnju činilo jedinstvena prilika i izazov. Baš sam uživala i to ću svakako ponoviti :o).
Svemu tome je valjda doprinio i neki moj borbeni/takmičarski duh. I jedno i drugo su zapravo bila natjecanja sa samom sobom i prelaženja nekih svojih granica, strahova i barijera, učenje i stavljanje sebe u nove i izazovne situacije.

2. Gotovo 12 godina živjeli ste u Johannesburgu gdje ste pohađali doktorski studij na Sveučilištu u Witwatersrandu, a nakon toga radili kao viši znanstveni istraživač i savjetnik. U to vrijeme trenirali ste mačevanje, a trenirao Vas je ni manje ni više nego Gennady Tyshler. Za one koji ne znaju – recite nam tko je Gennady Tyshler i kako je bilo trenirati s njim?

Gennady Tyshler je poznati mačevalac, višestruki nagrađivan na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama. Predsjednik je Međunarodne mačevalačke asocijacije. Njegovi učenici su osvojili 20-tak olimpijskih medalja i preko 50 medalja na svjetskim prvenstvima, autor, itd.
Moja priča sa mačevanjem nije previše zanimljiva. Ja sam na Gennadya Tyshlera naišla sasvim slučajno i tada nisam znala tko je on. Mačevanje mi se oduvijek činilo kao nekakav nedostižan, plemeniti sport. Ne znam je li to univerzalan osjećaj koji svi prema nečemu gajimo … ono kad osjećaš posebno uzbuđenje i misliš da bi ti baš bila čast kad bi imala priliku se baviti tim. U vrijeme dok sam radila u Councilu for scientific and industrial research u Johannesburgu, slučajno sam naišla na informaciju da postoji mačevalački klub u blizini mog posla, zapravo na putu prema doma. Javila sam se, i krenula. Gennady je valjda nedugo prije toga došao u Johannesburg, dobio prostor od grada i valjda je imao obavezu držati i satove za građanstvo. Bio mi je neobičan njegov engleski, kao i njegov način poučavanja. Tada mi se nije činio previše „user friendly“. Valjda je i njemu rad sa totalnim početnicima bila novina. Tek kasnije sam shvatila kakvu sam imala čast! Nekih dvije godine kasnije promijenila sam posao, klub mi je bio oko 35 km od doma, uz troje djece i sve ostalo, mačevanje je moralo otpasti. Ali ga i dalje doživljavam kao prekrasan sport i danas čuvam svu opremu uz ono „možda jednom …“. Ako netko tko ovo čita zna za klub gdje se primaju „ponovni početnici u zrelim godinama“, ja se preporučam. 🙂

3. 2004. godine vratili ste se u Hrvatsku gdje ste radili u Plivi, a predavali ste (ili još uvijek predajete) na kolegijima na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, Zdravstvenom Sveučilištu, Odjelu za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci te Medicinskom fakultetu u Zagrebu. I uz sve to, i činjenicu da ste majka troje odrasle djece i baka troje unuka, upisali ste i Fitnes učilište. Što Vas je navelo na taj korak?

Da točno. Za sada od svega nabrojanog samo još zadnju godinu predajem na Biološkom odsjeku, Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Od sljedeće školske godine idem u mirovinu. Na upis Fitnes učilišta navelo me je par faktora.
Jedan su moja djeca, njih troje, koji su odrasli i imaju svoje živote. Iako su svrha i smisao mog postojanja, (ili baš zbog toga) ne želim se pretvoriti u dosadnu staru ženu (majku) koja se upliće u njihove živote, jer nema svoj vlastiti.
Sljedeći faktor bi svakako bili moji zdravstveni problemi. Imam osteoporozu, pa moram održavati moje mišiće jakima, kad već kosti nisu bog zna kakve. Uz to sam imala prolapse u donjem dijelu kralježnice, pa sam prema našim liječnicima trebala “ići pod nož”. Uspjela sam se izvući bez operacije, ali doživotno ozbiljno vježbanje je apsolutni imperativ.
Neposredni povod prije prvog upisa FU za instruktora funkcionalnog fitnesa su bili višemjesečni bolovi u leđima. U to vrijeme sam, u svrhu vježbanja, išla na balet i moderni ples u ZPC, koje sam obožavala, u grupi predivne baletne majstorice Ive Višak. Međutim redovno sam završavala sa bolovima u leđima, koji ne bi prestajali do pauze u vježbanju. Tada sam shvatila da moram naučiti kontrolirano i pametno vježbati i razumjeti pokret na jednom drugom nivou. Činilo mi se da stojim pred odlukom: plaćati ogromne sume fizioterapeutima ili platiti jednom upisninu, naučiti pravilno vježbati, biti u tom okruženju akcije, dobrog vježbanja.
Još jedan razlog moje odluke za upisivanjem Fitnes učilišta je bio i da se educiram za nešto što može biti dodatni posao/izvor prihoda pred mirovinu.
Upis FU činio mi se kao da ispunjava sve te moje ciljeve.

4. Na Fitnes učilištu ste završili čak 2 programa osposobljavanja – osposobljavanje za instruktora funkcionalnog fitnesa te osposobljavanje za instruktora pilatesa. Recite mi koliko ste zadovoljni samim edukacijama i jesu li opravdale Vaša očekivanja?

Fitnes učilište je najiskrenije nadmašilo moja očekivanja i u smislu kvalitete edukacije i samog pristupa. Programi osposobljavanja za instruktora funkcionalnog fitnessa i pilatesa pružili su mi čvrst temelj i širinu znanja koja su ključna za kvalitetan rad s klijentima. Predavači su vrhunski profesionalci s ogromnim znanjem, a istovremeno i sjajni motivatori. Ta kombinacija stručnosti i inspirativnog pristupa učinila je ove edukacije ne samo korisnim nego i izuzetno ugodnim iskustvom.
Završavanje funkcionalnog fitnesa, iako sam ga položila u prvom roku (to se zna desiti štreberima), ostavilo me sa jasnom idejom da sam tek na početku tog mog puta. Potpuno je drugačije vježbati cijeli život bog-te-pita-što-sve-ne, od perspektive da razumijete specifičnu anatomiju, obrasce kretanja i fiziologiju, a znate ih i podučiti i složiti u smislenu cjelinu treninga. Stoga je slijedilo kontinuirano vježbanje u Training spotu, centru Tomislava Bišćana, jednog od predavača Učilišta. Njegov osebujan pristup sa neupitnim integritetom i laser oštrom percepcijom i smislom za razlikovanje smisla od besmisla u cijeloj ovoj industriji fitnesa je bilo točno ono što želim. Slijedile su i daljnje edukacije, pa onda pilates. Osobno mislim da je kombinacija funkcionalnog fitnesa i pilatesa pun pogodak. Ili je bar za mene bio pun pogodak. 🙂
Ja sam zaista zahvalna cijelom timu FU-a. Znam da ovo zvuči kao floskula, ali upisivanje FU mi je najistinskije i najiskrenije promijenilo život. Nabolje.

5. I ne samo da ste završili Fitnes učilište u rekordnom roku nego ste zaslužili i diplomu za izvrsnost za instruktora pilatesa, što nije mala stvar jer se ona dodjeljuje samo, mogli bismo to tako reći – „kremi“ generacije, odnosno polaznicima koji su se zbilja istaknuli svojim znanjem i posvećenošću i tijekom nastave, ali i na završnim ispitima.

Ovo nije bilo pitanje, već izjava! 🙂 Da, zahvaljujem na tome, zaista sam počašćena. Bili smo mala, ali zaista izuzetna grupa polaznika, pa onda i to priznanje za mene ima još veću vrijednost.

6. Vrlo brzo nakon završetka osposobljavanja počeli ste raditi i u praksi, ali znam da ni tu nećete stati… Za kraj mi recite što još možemo očekivati od Julije u budućnosti? 🙂

Ah, to često niti Julija ne zna! 🙂 Život je nepredvidiv, a znamo i da piše romane. 🙂
Krajem proljeća primljena sam u tim Mofita, što mi je u tom trenutku puno značilo. Audicija je trajala cijeli dan, sve je djelovalo jako ozbiljno, i baš mi je bila čast kad sam dobila pismo da sam primljena u njihov tim. Međutim sve je ostalo na odrađivanju zamjena preko ljeta. U međuvremenu su mi se otvorile druge opcije. Na čak dva, meni jako posebna mjesta, imam priliku razvijati svoj program vježbanja za žene. Sve je u pripremi, pa ne bih sada “skakala pred rudu”, ali početak bi trebao biti vrlo skoro. Tu su i nekakve radionice koje pripremam, znanstvena recenzija jednog online programa vježbanja, itd. Danas kad broj pretilih osoba dostiže alarmantne razmjere, a naš život se sve više seli online, potreba za održavanjem zdravlja kroz vježbanje je važnija nego ikada. Svoju strast za podučavanjem selim iz predavaonica PMF-a, u fitnes centre. Do sada sam osim FU završila još niz seminara i tečajeva od jednodnevnih do višemjesečnih. Veseli me učiti, a još više me veseli to znanje onda prenijeti i dalje.