Prof. Mirna Radojičić, diplomirala je na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Već dugo godina radi kao  instruktor grupnih programa uz glazbu i često viđeni prezenter na brojnim domaćim i stranim konvencijama. Vanjski je suradnik na Kineziološkom fakultetu na kolegijima Atletika i Rekreacija, autor mnogih stručnih i znanstvenih radova.

Prepoznata kao jedna od najboljih stručnjaka u grupnom treningu u Hrvatskoj, od samog početka je u timu predavača Fitnes učilišta na programu za instruktore grupnog fitnesa uz glazbu. Trenutno radi kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture u zagrebačkoj II.gimnaziji. Uvijek nasmijana i pozitivna prema polaznicima, vježbačima ali traži rezultat.

1. Mirna, energična i predivna na svakom treningu, stageu, predavanju. Gdje crpiš inspiraciju i motivaciju za sve čime se baviš?

Haha, prvo pitanje pa odmah kompliment. Zahvaljujem se… A odgovor na pitanje je ustvari vrlo jednostavan: kada radiš nešto što neizmjerno voliš i živiš taj osjećaj na svakom treningu vrlo je lako pronaći potrebnu energiju kako bi svaki sat bio stručno, inovativno i nadasve zabavno malo remek djelo. Ljepota našeg posla, između ostalog, leži u činjenici da, kada ti eventualno te energije i entuzijazma ponestane, na scenu stupaju tvoji vjerni vježbači koji ti je vrlo brzo vrate,često u većim količinama nego što je potrebno.

2. Kako ti je bilo kada si se prvi puta susrela sa izazovom vođenja treninga na nekoj konvenciji?

Jao! Evo i sada se naježim kada se toga sjetim. Ogroman strah i još veća odgovornost jer osim količine vježbača koji su došli na moj sat zabrinjavala me činjenica da su to moji kolege, napredni vježbači, instruktori koji su se došli zabaviti ali i nešto novo naučiti. No, onog trena kada sam izašla na stage trema je nestala i počelo je, kako sam već u jednom blogu napisala, najljepše putovanje mog života.

3. Što danas vidiš kao problem u provođenju grupnih programa u odnosu na prije deset godina? Ili se ništa nije promijenilo?

Promijenilo se dosta toga. U pozitivnom i u negativnom smislu. Danas su fitness centri mnogo dostupniji, svaki kvart ima mjesto gdje se može organizirano vježbati. I to je super. No, povećanjem broja fitness centara, povećala se i potreba za trenerima, a kako živimo u vremenu gdje sve moramo i želimo na brzinu, tako smo počeli stvarati ‘instant’ instruktore. Pa smo došli do situacije da čovjek dođe na seminar koji traje dva ili malo više dana, (po)kupi licencu za rad i svakodnevno upravlja određenim brojem vježbača ni ne sluteći koliko malo zna i kakvu štetu može napraviti ako nestručno djeluje. Imamo prekrasan posao gdje na svakom treningu znanje i kreativnost mogu doći do izražaja i onda se ograničavamo na nešto što je napisao netko drugi. Još uvijek nisam našla razlog zašto bi netko tko se želi zvati trenerom na to pristao.

4. Metodika koreografiranja je nešto što je tebi kao „piti vodu“. Što svakom instruktoru, treneru može uvelike olakšati proces usvajanja tog znanja?

Budimo iskreni: današnjim vježbačima koreografija kakvu danas viđamo još samo na konvencijama ne predstavlja nikakav izazov. Naprotiv, takav sat nazvat će mrcvarenjem, a vrlo mali broj dopustit će si avanturu savladavanja napredne step ili hi-lo koreografije. Još prije pet godina vježbači su bili na listi čekanja za pojedine step ili hi-lo satove i onda se dogodilo…- koreografija je postala cilj svakog treninga. A to ne valja. Metodika, odnosno proces savladavanja koreografije, ono je što se broji. Ne pričam ja ovdje o naprednim kombinacijama koraka, mnogo okreta i sinkopiranih ritmova. Stvar je u tome da pametno odabranim redoslijedom osnovnih koraka i njihovih kombinacija uvelike možemo utjecati na razbijanje monotonije na treninzima, i što je važnije, utjecati na sveukupni volumen opterećenja na satu, bilo da se radi o intenzitetu bilo o ekstenzitetu vježbanja. Zato bi savjetovala instruktorima da odbace tu koreografsku blokadu u glavi jer će ulaganjem u svoje znanje o metodici koreografiranja oplemeniti i unaprijediti svoje treninge.

5. Hi-low vs. step? Bučice vs. vježbe vlastitim tijelom? Što ti je draže i zašto?

Uf, to je kao da me pitaš koje od svoje dvoje djece više volim. Za mene je trenažni proces identičan životnom procesu. A kad u životu dođe do monotonije i stagnacije, ili nešto mijenjaš ili tražiš dalje. Da moji vježbači ne bi tražili dalje, volim kombinirati sve vrste grupnih treninga. A ako se baš moram odlučiti za jedno, onda je to definitivno step, odnosno step klupica. Volim taj rekvizit jer se uz pomoć njega može složiti zanimljiv kondicijski trening s naprednom ili jednostavnijom koreografijom ili pak, s druge strane, workout u kojem će nam klupica poslužiti i kao vanjsko opterećenje.

6. O kojem segmentu fitnesa ti je najdraže čitati radove ili educirati se? Što voliš predavati? A gdje si ti u „veljači 2016.“?

Moja domena, ako to tako mogu nazvati, grupni su treninzi uz glazbu. Volim treninge s vanjskim opterećenjem ili koreografirane treninge gdje u potpunosti mogu realizirati svoju kreativnost. Svi su segmenti fitnessa međusobno povezani pa tako tome treba pristupiti. Istraživanja i novih saznanja sve je više i treba biti u korak s njima bez obzira o kojem se dijelu fitness djelovanja radi. Dio noviteta imati ćemo prilike vidjeti i čuti na 1. kongresu Fitness učilišta u veljači 2016.godine.
Ako smijem toliko otkriti, moj zadatak biti će odraditi jedan zahtjevan kondicijski trening u grupi koristeći isključivo osnovne korake stepa i hi-lo-a. Potajno se nadam vježbačima koji nisu ni pomišljali da bi ikad mogli vježbati u grupi uz glazbu. Teretanci, čuvajte se!