fbpx

O onima kojima samo glava fali

Zadržite li se dovoljno dugo u sportu biti ćete svjedoci brojnih neskromnih izjava o tome kako je ovaj ili onaj klinac izniman talent. Zapravo svaka sportska disciplina, svaka generacija i svaki kutak naše države ima po bar jednog talenta. Pitate li brojne ljude iz iste sredine neće se svi složiti da je upravo taj jedan pojedinac talentiran, pa tako ispada da mladih talentiranih ima posvuda i da će svaki od njih biti novi svjetski broj jedan. Zapravo mi rijetko imamo netalentirane sportaše. Svako od nas ima uspješnog susjeda ili bar „onog malog“ koji je talentiran i igra nogač.

Roditelji istih mladih sportaša reći će da oni nisu jedni od onih ludih roditelja fanatika koji svoje dijete forsiraju, nego su tu samo da mu pruže priliku, da bude najbolji na svijetu jer on ili ona to sigurno može biti. Naravno, roditelji vole dodati kako su za razliku od ostalih roditelja, oni objektivni (iako se o njihovom djetetu radi) i da sport znaju već jako dobro i nisu neznalice kaodrugi jer godinama stoje kraj sportskog terena, a jako često gledaju treninge Otprilike kao što ja godinama prolazim bolnice, a kući gledam Dr. House-a i osjećam da bi nakon ovih silnih godina mogao dijagnozu izbaciti kao od šale. E sad isti objektivni roditelji, objašnjavaju sve to trenerima, drugim roditeljima i na žalost svom djetetu koje u dobi od 12 godina vjeruje da će biti svjetski prvak jer tata koji kuži sport tako kaže. Roditelji se međusobno ne slažu (iako svaki dan jedni drugima referiraju uspjehe svog djeteta s osmjehom), jer to je kod roditelja iznimnih talenata normalno.

Roditelji ustraju jer nije u redu ne vjerovati u svoje dijete, posebno ako ti to dijete može postići uspjeh koji sam nisi mogao, jer nisi (naravno) ima uvijete kao svi ostali…a bio si kao i tvoje dijete, talent.

Naravno roditelji i trener ustraju, svi u dijete ulažu, guraju, potiču, jedino ne pitaju je li to zbilja nešto što dijete želi ili ne? Međutim nakon par godina, dijete više nema pojma, zapravo svejedno mu je, a sva mišljenja dijeli s roditeljem. Na pitanje voliš li svoj sport pogledava mamu, tražeći odgovor. Na pitanje da li se trudiš, izgovara skromno da, izbjegavajući provjeravajući pogled tate.

Godinama idu na trening i godine idu brzo. Nikom nije jasno zašto se taj talent još nije realizirao. A talentiranom klincu koji više nije klinac, sad se više jednostavno ne da. On bi htio biti slikar, ili panker, ili nešto što mama i tata nikako ne vole i u čemu nema para.

E sad ima još jedna varijanta ranog otkrivanja/stvaranja talenta. I to ide ovako: Trener nailazi na sportaša koji nije talentiran, ali roditelj im sve predispozicije za potporu talenta. Trener vjeruje da će talent s vremenom stvoriti, ali preduvjet je vjera (u to da će sportaš vjerovati treneru kad mu kaže da je talent, a roditelj dovoljno dugo podržavati tu viziju). Oslanja se na nevjerojatnu objektivnost roditelja kojem objašnjava da je dijete izniman talent. Roditelj stručno procjenjuje i godinama iznimno ulaže. Ako roditelj nema predispozicije za podršku, trener ne pokušava stvoriti talenta. Trener nije kriv ako se talent ne realizira, ipak uvijek postoji ona zlatna opcija da je problem u glavi. A to se ne može riješiti nikako. Jednog dana, svi pričaju o iznimnom talentu koji jednostavno nije imao glavu.

Ili mu je falio taj talent.

Evo što ja (između ostalog) mislim o talentu: talent je potencijal za propast ako ga ne prihvatiš samo kao priliku. Ako ga prihvatiš kao uvjet tada ili brzo odustaneš ili misliš da je dovoljan. Zapravo ispada da nema smisla previše o njemu niti razmišljati. Ostaje ti raditi sve dok ne vidiš jel ti ide/ ne ide i jel voliš/ ili ne. Ako ide i ako to voliš, onda radiš, onda kad se nikom drugom ne da i posebno onda kad se tebi ne da uopće, jer nitko nije imun na te dane.

prijavi se za blog
blog prijava na newsletter

Autor bloga

Igor Čerenšek,  BA. psych.

Diplomirao psihologiju na University of Minnesota u SAD-u 2007. Hrvatski Olimpijac iz Atene 2004. godine. Hrvatski reprezentativac u plivanju gotovo 10 godina i višestruki državni rekorder. Na studiju se usmjerio na stres management, savjetovanje, wellbeing, komunikaciju i psihologiju sporta, te je nekoliko godina za redom svrstan na dekanovu listu najuspješnijih studenata.

Povezani blogovi

  • rema ACSM-u (2), funkcionalni fitnes definiran je kao oblik treninga koji koristi jakost za unaprjeđenje ravnoteže, koordinacije, proizvodnje sile, sn...

  • Bol je evolucijsko nasljeđe koje ima za funkciju da nas upozori na nered u sustavu. Slično kao i lampica na autu koja odjednom zasvijetli. Bol je ne...

  • Prekomjerna tjelesna težina i pretilost karakterizirani su visokim postotkom masne mase u odnosu na nemasnu masu te su povezani s velikim brojem kroni...