Često među našim polaznicima nailazimo na svestrane ljude. Neki su mlađi, neki s malo više iskustva. Najdraži dio predavanja mi je upravo kad na prvi dan nastave zamolim polaznike da se predstave. Neki kažu više, neki samo osnovno. Darko živi po ovoj tvrdnji ” ne daješ savjet ako te se ne pita” pa tako ne govori ništa o sebi o čemu ga se ne pita. No, u pozadini itekako ima priče za pričati. Kako je ovo ipak mini intervju, držali smo se osnovnih zanimljivosti.

1. Darko javlja mi se mnogo pitanja ali moram nekim redom. Sjećam se da je bila neka priča u pozadini kada si se odlučio posvetiti sportskom životu. Što se ustvari dogodilo?

Nikad nije bilo upitno trebam li biti aktivan ili ne. Cijeloga života sam bio rekreativac i radovao sam se bavljenju samim sobom, bio sam se potpun kad sam osjećao umor uzrokovan fizičkom aktivnošću. Bilo je tu svega, veslanja u VK Jadran, atletike u AK Kvarner i još ponešto…svega do Domovinskog rata, ranjavanja i srčanog oboljenja. U devedesetima mi nije bilo do fitnesa i tjelesne kondicije, rješavala se egzistencija i sve ostale „trice i ništice“ ali je negdje duboko u meni ostala preporuka liječnika:“…ostalo ti je dovoljno srca nakon traume i ako ga budeš pravilno koristio bit će jače nego što je bilo dok je bilo cjelovito…“ Tako da se pomalo, s novim tisućljećem i kod mene javila potreba da ga ojačam i koristim na pravilan način, odnosno da ga ojačam kako bi i ono mene činilo snažnim. Moj je prvi izbor uvijek bio izdržljivost naspram snage, dužina naspram brzine. I trčanje se tu samo po sebi nudilo kao logičan izbor.

Kako to obično biva, potreba stvara priliku i sve je drugo jednostavno. Profesor psihologije po vokaciji, znao sam koje zamke krije neodlučna glava i bilo je neosporno da ću napredovati bolje i više ako imam nekog tko me tjera, motivira i korigira. Tako sam prošao kroz ruke nekoliko trenera i „ trenera“ i shvatio da ne dobijem sve što mogu i trebam, da je znanje kojim se barata ili usko specijalizirano ili pre“plitko“ te rekreativci takvim pristupom često nazaduju nakon početnog napretka. Nisam ni spomenuo kakav je rad s pretilim, neaktivnim ili rekreativcima s posebnim potrebama. To me žalostilo i ljutilo na neki način, jer osim teretane ili fitnes centra, rekreativnim trkačima se nitko nije želio baviti. To je bilo doba prije procvata „ škola trčanja“. Tad je jednostavno sinulo i zaključak je bio jednostavan, moram se početi educirati.

Nutricionizam je bio prvi smjer moga interesa pošto je supruga dijabetičar tipa 1. i to „putovanje“ nutrinom utrobe, od usta do „izlaza“ je bilo i još uvijek jest nezaboravno iskustvo. Tek sam tada postao svjestan svoga neznanja, tuđe površnosti i čestih zabluda i olakog davanja netočnih savjeta. Stoga su i ostala područja moga interesa, u fitnesu i kondicionoj pripremi došli na red za pravu edukaciju da bi na kraju sve završilo u Fitnes učilištu.

2. Psiholog, nutricionist, sada i instruktor Pilatesa a uskoro i osobni kondicijski trener. Zaista svojim sportašima možeš dati svu podršku. Kako odabireš kada ćeš odabrati rješenje iz psihologije, kada ih potičeš treningom a kako reagiraju na prehranu?

Jednostavno je, ne daješ savjet ako te se ne pita. To je moje pravilo izvan stručnih krugova. Sve je i počelo tako da ti se netko pridruži na treningu, prijatelj ili poznanik, te počnu pitanja a na meni je da ponudim odgovor koji nije uvijek ono što je bilo očekivano. Mnoge zablude koje su naizgled kondicionog tipa odgovor će naći u prehrani i odmoru. Drugi puta će promjena psihološkog pristupa rezultirati sasvim neočekivanim, pozitivnim sportskim rezultatom. Takve stvari su ono što me vodi, pomoći tamo gdje trener pojedinog sporta može biti „tanak“. Kad nisam u zatvorenom, vezan uz teretane i Fitnes centre, gdje se ipak radi većinom rad uz stručan i „stručniji“ nadzor ili pak korisnici polaze od toga da su sami sebi dovoljni, u prirodi, na otvorenom, se može vidjeti stvarno svašta. Kako surađujem s triatloncima i atletičarima unutar klubova ili individualno, kao i s ostalim sportašima u sportovima izdržljivosti gledam biti od pomoći trenerima u trenutku kad je problem prehrana, oporavak ili bilo koja aktivnost koja nije unutar tehničkog spektra pojedinog sporta.

3. Instruktor vodič Hrvatskog planinarskog saveza. Član odbora za standarde i sigurnost pri UIAA ( svjetske alpinističke organizacije). Naravno i takmičar u trail trčanju. Dobro, pa kada Darko?

Alpinizam je nešto što je tu, uz mene, uvijek. Kako to obično počne od planinarenja kao klinac pa do uzbuđenja vezanih uz penjanje s godinama se skupi nešto iskustva. Netko to iskustvo prepozna, negdje ponudiš nova rješenja ili se nekom i zamjeriš. Alpinizam je djelatnost koja je vrlo individualna, navez dvoje penjača na užetu pri penjanju mora imati bezgranično povjerenje jer jedan drugome drže često život na „uzici“ što ja nisam znao, htio, mogao. Sve vještine koje sam kao alpinist ali i psiholog, nutricionist i ostalo stekao mogao sam prenijeti na planinarske vodiče. I oni često moraju brinuti o sigurnosti velikog broja planinara, koji su im povjereni i sam našao zadovoljstvo u pružanju znanja drugima. Na kraju, kako se mladi sve manje vide u volonterizmu, a sve u UIAA je na dobrovoljnoj osnovi, valjda sam ja i meni slični ostao jedini izbor, ono po principu „bolje išta nego ništa“ ili su uzeli što im se nudilo.
Trail i trek su bliski planinarenju, boravku u prirodi, djelomično su i orijentacijski izazovni, a s druge strane su ipak kompetitivni, zahtijevaju ili trpe pošten trening i ponašanje u skladu sa sportskom doktrinom. Najviše mojih sportaša je vezano uz taj oblik trčanja, najveće osobne i profesionalne rezultate sam tako ostvario. Puno toga moraš staviti na kušnju kad kreneš u utrku dugu 100 km. Tih 20 tak sati si upućen samo na sebe i sam sebi si najveća podrška i prepreka. Često i istovremeno. Onda, kao trener, tu spoznaju moraš ugraditi u osobu koju pripremaš za slične izazove. S ponosom se mogu pohvaliti, bez imalo skromnosti, da je dvoje najboljih hrvatskih trail trkača, Darija Bostijančić i Ivan Blečić moje osobno postignuća. I ove godine će imati šansu to potvrditi na 100 milja Istre. Oni su samo vrh sante dok je dio koji se ne vidi onaj koji me tjera na rad i edukaciju. Oni su ti koji me motiviraju, iako im ja nisam neki uzor!

4. Ali to naravno nije dovoljno, Darko je i kolumnist prehrane u Outdoors časopisu. Osnivač udruge Nu3sport. O čemu voliš pisati?

Moj prijatelj, glavni i odgovorni urednik je tražio drugačiji pristup pisanju o prehrani. Htio se maknuti samo od savjeta o namjernicama ili korištenju istih, prerasti ustaljene načine obrade teme i unijeti ako ne svježinu onda barem promjenu u pisanju o istima. Ja sam predložio dio koji će se kroz kolumnu, u logičkim nastavcima ali ipak neovisnim cjelinama dotaknuti prehrane s više aspekata. Možda na početku i malo previše filozofiranja za takvu tiskovinu, te će slijed daljnjih tekstova ići ka prizemnijim temama, ali se uredniku pristup svidio. Tko sam ja da proturječim, pogotovo kad mi tekstove objavljuju, i to ne samo jednom.
Nu3sport je sasvim druga priča, malo ozbiljniji pristup cjelokupnom suportu. Osim klasičnog rada s klijentima na svim poljima interesa vezanih uz sport i rekreaciju tu su i izazovnije stvari. S kolegama, stručnima u svom segmentu, razvijamo nekoliko projekata ali je jedan posebno interesantan. Njime ćemo se obratiti roditeljima djece u pred adolescentnom razdoblju i ponuditi im kamp za njihove klince. Isti će ih upoznati sa svime što je većini postalo strano poput prirode i planinarenja, potrebe za fizičkom aktivnošću, zdravih navika u prehrani i socijalnom kontaktu. Doslovno ćemo im pokazati da se ništa neće desiti ako se popnu na stablo, sjednu u travu, najedu se šljiva s drveta i sličnih stvari kolje su postale taboo ili pretjerano opasne.

5. Uz sve ove teme zaboravila sam pitati kako ti je bilo na edukaciji za instruktora Pilatesa i što ti je bio izazov? Osim, sjediti uspravno. ?

Cjeloživotno učenje je neophodno, a moje slabe strane su bile upravo u poljima koja su pokrivena edukacijama koje Fitnes učilište omogućuje. Pilates je bio naj bliži mojom potrebama jer se najviše borim s rehabilitacijom i rekuperacijom klijenata. Sve ostalo naučeno je samo plus, a njih je bilo puno. Nažalost i drugi programi su zbog svojeg pružanja znanja vrlo interesantni.

”Nažalost” sam napisao jer ih nisam mogao pohađati u ovom ciklusu ali na tome neće ostati i vrlo brzo će se školovanje nastaviti. Jer sve više znam koliko malo znam, a apetiti su sve veći.

Sjediti uspravno nije lako, pogotovo ako to nisi nikada ni mogao, znao ili trebao. I to ispraviti je izazov. Podozrivost sredine u kojoj radim prema Pilatesu, predrasude zbog neznanja su se većini onih kojima se obraćam činile kao beskorisna vještina. Naravno samo dok nisu probale vježbati po pravilima i postulatima koji se tom vještinom zagovaraju. Ja koji sam daleko od iskusnog instruktora sam im uspio dočarati koristi i prednosti takvog načina treniranja snage pored osnovnog treninga. Isto tako i ja rastem i razvijam se vježbajući s i na njima. I to će tek biti izazov, prenijeti i evolvirati sve ono što sam naučio od svojih instruktorica.

6. Strah me pitati, što još planiraš za dalje?

Nema straha od nepoznatog ako se barem prvi korak dade isplanirati. Meni je plan osvijestiti dugoprugaše da je snažno tijelo bitno jer života ima i nakon što trčanje prestane. Da se sportaš razlikuje od rekreativca i po tome što oboje moraju brinuti o zdravlju samo za ove prve to netko drugi radi, a rekreativci moraju sami nešto spoznati. Kako mi financije ne ovise posve o Pilatesu i općenito treniranju drugih, imam tu slobodu da radim i ne komercijalne stvari. Pored vlastitog napredovanja i poboljšanja svojih sportskih rezultata najveći plan za dalje je rad s djecom tako da i najvažniji Pilates principi budu dio njihova odrastanja pored svega ostalog što ih okružuje ali im je iz nekog razloga nedostupno. I veseli me svatko tko je voljan pitati jer me znatiželja inspirira. Odgovori se možda moru naći na [email protected].