Bol je evolucijsko nasljeđe koje ima za funkciju da nas upozori na nered u sustavu. Slično kao i lampica na autu koja odjednom zasvijetli.
Bol je neugodno iskustvo, ali pomaže nam u životu upozoravajući nas na stvarnu ili potencijalnu tjelesnu štetu. Upozorava nas da nešto nije u redu i daje nam mogućnost da promijenimo ili prestanemo sa “opasnim”, “štetnim” radnjama da bi spriječili daljnju štetu ili oštećenja. Međutim, bol je također jako složena pojava i na nju utječu mnogi čimbenici, kao što ćete pročitati u samom članku, ako izdržite do kraja.

Velik dio onoga što smo prije vjerovali o boli temeljilo se na kartezijanskom modelu koji je uspostavio filozof, matematičar i znanstvenik René Descartes u svojoj knjizi L’Homme, objavljenoj 1644. Tko će drugi nego matematičar i još k tome i filozof, ubojita kombinacija. On je “otkrio” da bol otkrivaju receptori u tijelu i šalju informaciju o boli duž puteva do mozga. Zapravo jako napredno za 1644 godinu, nema se što dodati. Funkcija signala je bila da nas izvijeste o problemu kako bismo na neki način smanjili daljnju štetu. Tada se smatralo da je bol prilično jednostavno osjetilno, tjelesno iskustvo, kao da živčani sustav
samo otkriva vanjski osjet – nešto što postoji neovisno o mozgu.

Problem s kartezijanskim modelom je u tome što razdvaja um i tijelo (koncept poznat kao dualizam uma i tijela) i ne objašnjava široku lepezu iskustava boli o kojima ljudi govore. Kao rezultat toga, istraživači su počeli širiti svoj fokus pri proučavanju neusklađenosti između fizičkog podražaja i iskustva boli osobe. U konačnici, istraživanja o boli su počeli odražavati promjenu pogleda na ulogu mozga u boli. Još ste tu? Čitate? Super, idemo dalje!

Bol nije uvijek tako jednostavna (na način da su “ tkiva u opasnosti”). Aktivnosti koje bi trebale uzrokovati bol – poput položaja tijela na “neprirodan” način (položaji iz yoge, gimnastike, ležanje na plaži..) – ponekad to ne čine. S druge strane, bol može postojati kada se tijelu ne događa ništa opasno, primjerice kada sjedite za računalom na poslu ili se recimo vozite autom. Ovo novo razumijevanje boli proizlazi iz nekoliko vrsta studija, počevši od fantomske boli u udovima – fenomena u kojem se do 85 posto ljudi koji su izgubili ud žale na bol u dijelu tijela, kojeg zapravo nemaju.

Ove studije pokazuju koliko je bol može biti kompleksna i pokušavaju objasniti zašto se bol ponekad naziva iluzijom koju stvara mozak.
Činjenica da nema poruka koje putuju od uda do mozak jer je ud nestao pokazuje ulogu koju um igra u fizičkom iskustvu boli. Druge studije su pokazale da ljudi mogu osjećati bol čak i ako njihovo tkivo nije oštećeno ili u opasnosti. U tim studijama subjekti su vizualnim znakovima bili natjerani da povjeruju da će njihovim tijelima biti nanesena šteta, a njihovi su mozgovi “proizvodili” bol kako bi ih zaštitili od potencijalnog oštećenja tkiva. U jednoj studiji, ispitanicima je prikazano crveno ili plavo svjetlo neposredno prije nego što su dotaknuti metalnom šipkom po nadlanici. Iako je šipka uvijek bila iste temperature, ispitanici koji su vidjeli crveno svjetlo prijavili su više boli jer crveno označava vruće, a plavo hladno. Osim toga, ispitanicima kojima je bilo dopušteno gledati štap kako im dodiruje ruku izvijestili su o većoj boli od onih čiji je vid bio blokiran.

Postoje i slučajevi u kojima MR ili RTG pokazuju ozljede/oštećenja, ali osoba ne osjeća bol. Različite studije na asimptomatskim (bezbolnim) ispitanicima otkrile su da je 30% do 80 % njih imalo bulging disk, 34% imalo je rupturu rotatorne manšete, 30% imalo je degeneraciju meniskusa i popis se nastavlja.
U svojoj praksi često vidim nalaze koji ne odgovaraju realnom stanju, klijent osjeća bol, a snimke i nalazi su u redu, ali sam vidio i obrnute situacije gdje je nalaz/snimka loša, ali osoba nema bolove. Nekada baš i nije lako jer u dosta slučajevima mi terapeuti moramo znati dobro žonglirati.

Svaka bol je subjektivna, ali uvijek objektivna za osobu koja je osjeća. Ono što ove studije (i mnoge druge) ilustriraju da bol dolazi isključivo iz mozga, a ne iz receptora boli ili putova u tijelu. S ovim novim razumijevanjem, istraživači su počeli razmatrati dvosmjerni model u kojem mozak prima podražaje i odlučuje zahtijevaju li ti podražaji odgovor na bol.

Ovaj model promatra mozak kao mrežu neurona s više ulaza i izlaza. Ulazi se odnose na osjete, ali ne samo na one stvari koje dodirnete, vidite, čujete ili mirišete. Također imamo receptore u zglobovima koji se nazivaju proprioceptori koji vam govore gdje se nalazite u prostoru, kao i emocionalne inpute koji unose misli i osjećaje u neuro-mrežu. Naš mozak stalno procjenjuje sve te unose (s ostalima) kako bi utvrdio čini li se vaše okruženje sigurnim. Mozak je u stvarnosti jako depresivan i negativan, stalno traži što može poći po zlu. Zato se uvijek čudimo osobama koje su stalno pozitivne dok većina ljudi stalno ima negativne afirmacije.

S ovim novim razumijevanjem uloge mozga, bol postaje složeno iskustvo oblikovano našim mislima, našim emocijama, našim uvjerenjima, našim sjećanjima, našim razinama stresa, osjećajima koje osjećamo, vizualnim informacijama koje primamo i tako dalje, a ne jednostavno da je to informacija poslana iz fizičkog tijela. Mnogi ljudi imaju bolove koji su uglavnom uzrokovani: velikim stresom, lošim mentalnim zdravljem, nedostatkom sna, lošom prehranom, lošim odnosima u obitelji i drugim sličnim čimbenicima… ali jednostavno nabrajanje čimbenika nije od pomoći – morate razumjeti kako ti čimbenici utječu na bol i, što je još važnije, kako je liječiti!

BIOPSIHOSOCIJALNI (BPS) MODEL: SVEOBUHVATNI PRISTUP LIJEČENJU BOLI

Normalno je da tražimo direktan uzrok simptoma boli – jednu varijablu koja se lako može popraviti ili izliječiti. U većini edukacijskih sustava, terapeute i trenere se uči da razmišljaju o boli kao o biomehaničkom problemu uzrokovanom tkivom. Zovemo ga posturalno-strukturalno-biomehanički model ili PSB. S vremenom se pokazalo da je taj model nepotpun i nedostatan, osobito u smislu temeljnih zaključaka iz istraživanja o boli. Određeni ljudi jednostavno ne postaju bolji i zdraviji s tim staromodnim pristupom. Na žalost ovo je model koji većina fizioterapeuta uči u školi, uključujući i mene svojedobno. Većina trenera ima jako malo znanja o samoj boli i rješavanje boli zna biti uz parole “NO PAIN NO GAIN”. Žalosno je što puno liječnika i danas temelji svoje tretmane na toj ideji da sva bol i ozljede proizlaze iz vaše strukture, vašeg držanja ili vaše biomehanike (načina na koji se krećete). Razmišljanje o tome iz te ograničene perspektive izostavlja druge čimbenike koji su često uže povezani s boli nego anatomija. Sa starim PSB modelom svaki problem ima mehanički odgovor. Međutim, mehanički tretman ne čini svakog pacijenta boljim. Na žalost, jednostavno je tako. Rezultati toga je da većina rehabilitacija u bolnicama nije uspješna jer se nitko ne bavi s osobom nego s dijagnozom ili problemom. A iskreno – i sa tim se na bave baš kako treba.

Kako bi shvatili važnost riječi biopsihosocijalno, raščlanimo je na tri komponente:

BIO:
Ova komponenta obuhvaća tradicionalni PSB model, koji uključuje promatranje strukture, držanja, biomehanike i anatomije. Ove stvari su važne jer mnogi ljudi imaju probleme s bolovima koji su uzrokovani problemom u oštećenju samog tkiva. Promatramo kako sila i opterećenje utječu na tijelo i izazivaju li određeni položaji ili pokreti kod osobe bol. “Bio” je neophodan jer ne želimo zanemariti tjelesna tkiva; u većini slučajeva, problem je zapravo uglavnom fizički. To je ono što rehabilitacija prvo istražuje, pokušavajući otkriti je li bol povezana s mehaničkim problemom sa biološkim tkivom. Ovo je faza akutne boli — bol koja se javlja odmah ili ubrzo nakon ozljede. Većina ljudi koji imaju akutnu bol ostaju na “bio” teritoriju, pogotovo ako mogu ukazati na neku vrstu fizičke traume. To može biti puknuće meniska na skijanju ili nogometu, ruptura supraspinatusa, ekstruzija diska….

PSIHO:
Misli, emocije i uvjerenja iznimno su važni u tome kako procjenjujete svijet i vlastito tijelo. Na kraju dana, bol je zaštitni mehanizam—pomaže vam da preživite. To znači da vaš mozak može stvoriti bol na temelju percipirane prijetnje, čak i ako nema oštećenja vašeg tkiva. Bol se također može povezati sa stresnim životnim događajima, čineći “psiho” bitnom varijablom koju treba uzeti u obzir pri rješavanju stanja kronične boli. To može biti konstanta glavobolja i bolovi u vratu jer se tamo “nakuplja stres” kod osobe ne radi posao koji voli ili ima loš odnos sa svojim partnerom ili partnericom. Nadam se da se ne prepoznajete, ali ovo su sve dokumentarni šrimjeri iz moje privatne prakse.

SOCIJALNO/DRUŠTVENO:
Ljudi s kojima komunicirate još su jedan veliki element boli. Postajemo sve svjesniji koliko je društvena interakcija važna za cjelokupno zdravlje. Usamljenost, na primjer, može biti značajan čimbenik za ljude s boli – nedostatak društvenog angažmana može nekoga predisponirati za depresiju, a to može dovesti do kroničnih bolnih poremećaja. Svjesni smo koliko su COVID mjere napravile štete u ovom segmentu te pojave raznih problema. Znate i sami koliko usamljena osoba može imati problema i sa svojim bolovima/problemima želi privući empatiju obitelji/zajednice da ne bude usamljena. Ovo je dosta čest slučaj kod penzionera koji si imali aktivan život prije, a sada su sami i bez svrhe.

Ukratko, naš mozak proizvodi 100 posto boli koju osjećate. Iako bol stvara mozak, ona se ne izmišlja. Iskustvo boli u svake osobe je stvarno i jedinstveno. Da bismo razumjeli zašto, moramo dublje istražiti kako bol djeluje. Nadam se da vam je članak bio zanimljiv i edukativan. Želim da vam ovaj članak promjeni dosadašnji način razmišlja i pomogne u daljnjem radu i razumijevanju ove kompleksne problematike.