Tea je izvanredna profesorica na Tehničkom fakultetu u Rijeci. Kroz djetinjstvo i mladost nije smatrala da su sport i rekreacija nešto čime bi se trebala baviti i “trošiti“ svoje vrijeme. No život je nepredvidiv, nekad nam se „preokrene“ u sekundi i odvede nas putevima kojima smo mislili da nikada nećemo kročiti…

1. Draga Tea, ti si čisti dokaz onog mog stava da za svakoga postoji aktivnost u kojoj će biti dobar i preko koje će se zaljubiti u vježbanje. Potrebno ju je samo pronaći. Rekla si mi da, kada se osvrneš iza sebe, duži je period kada nisi bila aktivna nego onaj kada si bila aktivna. Reci nam nešto više o tom periodu.

Odrasla sam kao dijete koje je isprobalo sve dostupne aktivnosti – osim sportskih. Jedino u čemu sam uvijek bila bolja od drugih bili su trbušnjaci, ali sportovi s loptom, trčanje i sve što zahtijeva koordinaciju – nula bodova. Bila sam uvjerena da nisam sportski tip, čak sam se smatrala poprilično nespretnom. U srednjoj školi izbjegavala sam tjelesni koliko god sam mogla, a na fakultetu sam samo skupljala potpise.

2. Kada si počela raditi, sve se nekako promijenilo. Na koji način?

Kad sam počela raditi primijetila sam da mi se tijelo, zbog dugotrajnog sjedenja, počelo mijenjati na način koji mi se nije svidio. Kako nikad nisam bila ljubitelj teretane (točnije, nikada nisam bila u teretani), prijateljica me nagovorila da probam pilates na prostirci. I tako sam ostala na njemu punih osam godina, uz povremene izlete u jogu. Jedinu pauzu napravila sam dok sam intenzivno pisala doktorat.

Upravo u tom periodu vidjela sam kako je poznanica istrčala svoj prvi polumaraton, i to me toliko inspiriralo da sam pomislila: “Ako može ona, mogu i ja.” U tom nekom bunilu od pisanja doktorata prijavila sam se u školu trčanja, koja je trebala krenuti odmah nakon što ga predam. I tako je počelo – osam godina trčanja i ljubavi koja traje i danas. Od nekoga tko je bio treći najsporiji u grupi, stigla sam do više istrčanih polumaratona, nekoliko maratona (zadnji prošlog travnja u Solunu), pa čak i jedne improvizirane ultre od 54 km.

3. No, nije uvijek sve išlo „glatko“… Ali kako kažu – sve se u životu događa s nekim razlogom, zar ne? Da je išlo sve glatko, možda ti nikada ne bi palo na pamet upisati Fitnes učilište i postati instruktorica pilatesa, a vjerujem da je to nešto na što si danas itekako ponosna.

Da, u tih osam godina trčanja imala sam dvije duže pauze. Prva je bila zbog nezgode pred kraj jednih maratonskih priprema, kada sam pala i ozlijedila se, a druga zbog edukacije za instruktora pilatesa na Fitnes učilištu – jer dan ipak ima samo 24 sata. 
Zapravo me baš ta prva pauza dovela do druge jer sam tada završila kod moje Jenny u Energy Fitu na „ljetu na spravama“, a ostalo je povijest…  Edukaciju sam upisala na njezin „nježni“ poticaj, prvenstveno da naučim više i da, kako godine prolaze, znam održati vlastiti nivo forme. Možda me za to najviše inspirira moja pokojna nona, koja je dosljedno vježbala do duboke starosti.

4. Danas, nakon svega, više ne misliš da nisi sportski tip, zar ne?

Danas se, zahvaljujući trčanju i pilatesu, i divnim ljudima koje su mi te dvije konstante donijele u život, više ne smatram nesportskim tipom – kretanje je postalo dio mog identiteta i važna komponenta mog fizičkog i mentalnog zdravlja. Kad imam vremena i planinarim, imala sam kratki izlet u ples na svili, a završila sam i tečaj sportskog penjanja, kojem bih se rado malo više posvetila.

5. Za kraj, imaš li neku poruku za sve one koji danas prolaze ono što si ti prošla i misle da sport i tjelesna aktivnost i vježbanje nisu za njih?

Rekla bih upravo ono što si ti navela u prvom pitanju – za svakoga postoji nešto, samo si ne smijemo postavljati ograničenja. Kad se jednom odlučiš pokrenuti, prihvati to kao obavezu, kao nešto što si dužan samom sebi. Sport nas čini boljim ljudima i otpornijima na životne izazove. Je li lako? Ne, nije. No, kako je američki ultramaratonac Dean Karnazes rekao: “There is magic in misery. Just ask any runner.”