Postoje tri tipa mišića: poprečno-prugasti (ili skeletni), glatki mišići i srčani mišić. Za razliku od skeletnih mišića, srčani i glatki mišići nisu pod kontrolom volje. Skeletni mišići sastoje se od sporih i brzih mišićnih vlakna. U nastavku članka cilj nam je objasniti razlike između sporih i brzih mišićnih vlakana te kakav utjecaj trening ima na mišićna vlakna.

SPORA MIŠIĆNA VLAKNA

Spora mišićna vlakna (često se nazivaju i tip I) su vlakna koja se sporo kontrahiraju i koja su veoma izdržljiva, odnosno imaju veliku otpornost na umor. Mišićna vlakna tip I imaju ulogu održavanja posture i dominantno se aktiviraju tijekom aktivnosti nižeg intenziteta npr. jogging. Zašto je to tako? Jedan od razloga nalazi se u tome što takva vlakna posjeduju više mitohondrija, pa imaju veliku oksidativnu sposobnost i sporije oslobađaju ATP za energiju. Osim toga, spora mišićna vlakna imaju manju sposobnost pohrane glikogena. Upravo zbog mitohondrija i aerobnog načina osiguravanja energije, te velike prokrvljenosti ova mišićna vlakna izgledaju crvena, i često ih se naziva i crvena mišićna vlakna. No, količina sile koju ti mišići mogu proizvesti je manja nego kod brzih mišićnih vlakana.

BRZA MIŠIĆNA VLAKANA

Brza mišićna vlakna dijele se još na IIA i IIX (ili IIB). Iako, podjele mišićnih vlakana prema nekim autorima i prelaze ovu bazičnu i najčešće korištenu podjelu. Naime, Staron i Hikida (1992) dijele spora mišićna vlakna na tip I i tip IC, a brza mišićna vlakna na tipove IIA, IIB, IIC, IIAB i IIAC.
Ipak za potrebe ovog članka bazirat ćemo se samo na podjeli vlakana na IIA i IIX. Brza mišićna vlakna često se nazivaju i bijela mišićna vlakna.

Tip IIA

Tip IIA također nazivamo još i oksidativno-glikolitička s obzirom da su to mišićna vlakna koja energiju dobivaju i iz oksidativnih (aerobnih) i iz glikolitičkih (anaerobnih) mehanizama za energiju. Vlakna IIA aktiviraju se dominantno prilikom pokreta i aktivnosti koje su brze, ponavljajuće i nešto nižeg intenziteta. Vlakna IIA aktiviraju se nakon tipa I. Ova vrsta vlakana posjeduje relativno veliku količinu mitohondrija i brzo se oporavlja nakon aktivnosti.

Tip IIX

Tip IIX vrsta su vlakana koja su veoma brzo kontrahiraju i aktiviraju se prilikom aktivnosti velikog intenziteta, kao što su određene atletske discipline i olimpijsko dizanje utega. Mali broj mitohondrija, manja oksidativna i veća glikolitička sposobnost su karakteristike koje opisuju vlakna tip IIX. Važno je shvatiti da se ova vlakna veoma brzo umaraju i njihov oporavak je nešto sporiji, do kojeg dolazi uglavnom nakon tjelesne aktivnosti. Ipak, za razliku od tipa I, tip IIX vlakna imaju mogućnosti generiranja velike sile, i gotovo isključivo su odgovorna za savladavanje maksimalnih opterećenja.
Kada razmatramo sastav određenih mišića važno je shvatiti do oni nisu isključivo spora ili isključivo brza mišićna vlakna, već kombinacija jedne i druge komponente. Točan omjer ovisi o nizu faktora ali generalno određene mišićne skupine imaju više jedne ili druge komponente. Tako, u mišićima lista, m. soleus posjeduje više sporih mišićnih vlakana nego gastrocnemius. Zbog toga su primarne funkcije m.soleusa hodanje i održavanje uspravnog položaja tijela, tj. aktivnosti koje mogu duže trajati ali su nižeg intenziteta. Za razliku od njega, m.gastrocnemius se pretežno sastoji od brzih mišićnih vlakana, pa se najviše aktivira prilikom trčanja, skakanja i drugih brzih pokreta noge.

MIŠIĆNA VLAKNA I TRENING

Jedan važan aspekt svega navedenog je pitanje, koliko zapravo su mišićna vlakna pod utjecajem treninga? Naime, već poznata činjenica je da osobe koje se bave disciplinama izdržljivosti imaju veći omjer sporih mišićnih vlakana u odnosu na brza vlakna, a da osobe koje se bave olimpijskim dizanjem utega imaju veći broj brzih mišićnih vlakana. Costill i sur. (1976) otkrili su da je omjer kod neaktivne populacije između mišićnih vlakana 50/50. Kod osoba koje se bave disciplinama izdržljivosti 60-70 % mišićnih vlakana je tip I, dok je kod sprintera otkriveno da je 70-80 % tip II.

Da li je genetska komponenta navela te osobe prema jednom ili drugom sportu ili je specifičnost treninga dovela do tih razlika?

Plastičnost mišićnih vlakana otkriva nam da postoji velika vjerojatnost za promjenom mišićnih vlakana iz jednog u drugi tip, naravno kada se ta mišićna vlakna izlože adekvatnom podražaju. Najčešća promjena otkrivena je iz tipa IIA u tip IIX i obratno, ipak puno manje dokaza postoji o promjeni tipa I u tip II.
Jedna od varijabli koja izgleda utječe na promjenu vlakana iz tip I u tip II je brzina kontrakcije. Liu i sur. (2003.) istraživali su promjene u mišićnim vlaknima duge glave tricepsa na 24 ispitanika, koji su imali 3-5 mjeseci iskustva treningu. Ispitanici su bili podjeljeni u dvije grupe, obje su trenirale 3 puta tjedno, 6 tjedana ukupno. Prva grupa je svaki trening izvodila 3 RM-a na bench press-u, dok je druga ponedjeljkom radila isti trening kao i prva grupa, srijedom su radili 10 koncentričnih ponavljanja na bench pressu sa 30 % 1RM, a petkom 10 pliometrijskih sklekova, sa po 5 serija po vježbi. Rezultati nam pokazuju sljedeće:

-u prvoj grupi dolazi do smanjenja vlakana tipa IIX a do povećanja vlakana IIA, bez promjene u tipu I.
-kod druge grupe dolazi do povećanja vlakana tipa IIA i do smanjenja vlakana tipa I za 50 % (sa 18.2 na 9.2 %).

Ovi rezultati govore da je velika brzina kontrakcije jedna od varijabli koja može utjecati na promjene među mišićnim vlaknima. Upravo trening koji uključuje veliku brzinu kontrakcije objašnjava nam razlog zašto sprinteri i dizači utega imaju veću količinu brzih mišićnih vlakana nego sportaši u sportovima izdržljivosti.

Što je sa promjenama iz brzih vlakana u spore?

Howald i sur. (1985) su na 10 ispitanika provjeravali upravo mogućnosti promjene brzih vlakana u spore. Ispitanici su kroz 6 tjedana vozili bicikl ergometar 30 minuta, 5 puta tjedno. Poslije 6 tjedana otkriveno je povećanje broja vlakana tipa I za 12 %, i smanjenje tipa IIX za 24 %. Ovi podaci govore i o mogućnostima promjene iz tipa II u tip I.
Određeni podaci govore nam i o tome da tjelesna neaktivnost može uzrokovati promjene među mišićnim vlaknima (Hortobagyi i sur. (2000.)) ali ipak ove informacije nam ne pružaju toliko zanimljive podatke kao utjecaj treninga na promjene.

ZAKLJUČAK

Temeljeno na dosadašnjim spoznajama definitivno je moguće dati određene preporuke za osobe koje žele povećati količinu brzih ili sporih mišićnih vlakana. Naime, osobe koje žele povećati količinu sporih mišićnih vlakana trebaju provoditi više treninga koji je nižeg intenziteta i duljeg trajanja. Veća količina sporih mišićnih vlakana imat će i velik utjecaj na uspješnost u sportovima izdržljivosti.
Osobe koje žele povećati količinu brzih mišićnih vlakna trebaju usmjeriti svoj trening prema visokom intenzitetu, i/ili velikoj brzini kontrakcije, sa nešto nižim volumenom. Ipak, iako postoje dokazi o mogućnosti mijenjanja jednog tipa vlakana u drugi, postoji još niz pitanja na koja se ne znaju odgovori.
Da li određene mišićne skupine imaju veće sposobnosti mijenjanja u odnosu na druge?
Jednom kada dođe do promjenje, je li ona trajna?
Koliko je moguće mijenjati odnos vlakana, tj. da li osoba koja je rođena sa 30 % brzih mišićnih vlakana može treningom povećati količinu do 70-80 %?
Zasigurno zanimljiva pitanja na koja možemo očekivati odgovore u budućnosti.