Događa li vam se često da naprosto nemate snage ni volje ući u dvoranu i održati trening? Nedostaje li vam motivacije i “poleta” da s osmjehom na licu pristupite klijentu/klijentima i pružite im maksimalno kvalitetan trening? Nervira li vas ili uznemiruje pomisao da morate stupiti u kontakt s vježbačima? Razmišljate li kako bi radije ostali kod kuće i naprosto otkazali sve zakazane treninge? Nedostaje li vam ideja za osmišljavanje novih treninga i motiviranje vježbača?

Ako ste pozitivno odgovorili na neka od ovih pitanja, nemojte se zbog toga loše osjećati! To je potpuno NORMALNO i PRIRODNO. Vjerojatno ne patite od takozvanog sindroma profesionalnog sagorijevanja ili, kako se popularnije naziva, burnout sindroma, ali moguće da ste na putu da vam se to dogodi. Ponavljam: nema razloga za brigu! Sve je to prirodna pojava, a nešto više o samom sindromu, rizičnim faktorima i načinima prevladavanja istog možete pročitati u daljnjem tekstu.

Što je i kod koga se najčešće javlja?

Sindrom profesionalnog sagorijevanja ili burnout sindrom specifična je pojava kojoj se znatna pozornost krenula pridavati unazad 40-50 godina. Ubrzani način života, orijentiranost karijeri, sve veći zahtjevi tržišta i cijenjenje multitaskinga svakako su jedan od čimbenika koji su doprinijeli sve češćem javljanju ove pojave.

Sindrom profesionalnog sagorijevanja definiramo kao sindrom emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije i smanjenja osobnog postignuća koji nastaje kao posljedica stresa najčešće kod osoba koje obavljaju poslove vezane uz neposredan rad s ljudima (client-centered professions) i osoba čiji posao podrazumijeva čest direktan kontakt s ljudima (direct client contact professions). U literaturi najčešće se spominje sindrom sagorijevanja kod pomažućih profesija kao što su, primjerice, socijalni radnici, liječnici, socijalni pedagozi, nastavnici, psiholozi i slično. Međutim, važno je osvijestiti kako fitnes instruktori također spadaju u ovu kategoriju, možda ne u “uži” pojam pomažućih profesija, ali svakako se ne smije zanemariti činjenica da ipak oni rade u neposrednom kontaktu s ljudima i to u većini slučajeva imaju znatno učestalije kontakte sa svojim klijentima nego što to imaju ostale navedene profesije.

Vježbači dolaze u fitnes centre zadovoljiti svoju primarnu potrebu za kretanjem, samoaktualizacijom i stanjem “blagostanja” za koje smatraju da ga mogu postići vježbanjem. Bilo da se radi o individualnom ili o grupnom treningu, instruktor ima neprocjenjivu ulogu u motiviranju i podržavanju vježbača.

Zašto su i fitnes instruktori u riziku od sagorijevanja?

Vjerojatno ste svjesni koliko je bitno i koliko se od instruktora očekuje da uvijek bude pozitivan i nasmiješen, a ujedno i autentičan. Koliko god to na prvu izgledalo jednostavno, pretpostavljam da ste i sami uvidjeli da je prilično iscrpljujuće svakodnevno “prštati” pozitivnom energijom, posebno ako niste trenutno dobro raspoloženi, ako ste tužni ili umorni.

Sva ta očekivanja koja profesija fitnes instruktora podrazumijeva često znaju biti zahtjevna za ispuniti što, uz neke ostale uzročnike, može rezultirati profesionalnim sagorijevanjem.
Sindrom profesionalnog sagorijevanja povezujemo s brojnim negativnim posljedicama na psihičkoj, emocionalnoj, interpersonalnoj i ponašajnoj razini. Profesionalno sagorijevanje najčešće promatramo kroz tri dimenzije: emocionalna iscrpljenost, depersonalizacija i smanjeno osobno postignuće.

Emocionalna iscrpljenost podrazumijeva procjenu pojedinca da su njegove emocionalne i tjelesne snage iscrpljene preko granica, što se očituje kroz tjelesne simptome poput glavobolje, nesanice, umora i sl.
Depersonalizacija se očituje kroz negativan stav prema primateljima usluge (vježbačima), kolegama, nadređenima, a često se javlja spontani bešćutan i ciničan odnos prema ljudima koji nas okružuju.

Posljednje, ali ne najmanje bitno je smanjeno osobno postignuće, odnosno negativna samoprocjena postignuća i kompetencija vezanih za profesionalnu ulogu. Posljedice smanjenog osobnog postignuća su, primjerice, gubitak motivacije za rad, smanjeno samopoštovanje i produktivnost.

Jasno je da su riziku od profesionalnog sagorijevanja više izloženi oni pojedinci koji su u direktnom kontaktu s ljudima i to uglavnom iz razloga što svaki pojedinac ima svoje već formirane sustave razmišljanja, stavova, predrasuda i vrijednosti koje donosi u socijalnu interakciju. Ipak, neke osobine povećavaju rizik od profesionalnog sagorijevanja, a to su: pretjerana odgovornost, visoko postavljena očekivanja, veliko posvećivanje poslu i identificiranje s vlastitom radnom ulogom u svim segmentima života.

Osim individualnih karakteristika, svakako se ne smiju zanemariti i karakteristike radnog okruženja. Podržavajuće radno okruženje preventivno će djelovati na pojavu profesionalnog sagorijevanja.