Dino Blažević naš je bivši polaznik koji se istaknuo svojim znanjem i zalaganjem. Bivši odbojkaš i zaljubljenik u dubine s nama je porazgovarao o motivaciji, dojmovima s nastave te što radi sada nakon završetka Fitnes učilišta. Detalje našeg razgovora pročitajte u intervjuu.

1. Dino, rekao si nam da si od najranije mladosti u sportu. Pa možeš li nam reći čime si se sve bavio, i kako to da ti sport nikada nije „dosadio“ ?

Kao “klinac” sam krenuo s tenisom, sudjelovao na raznim natjecanjima i nisam bio loš u tome, ali u to vrijeme malo lijen za trčanje tako da sam se odlučio za prijelaz na odbojku kojoj sam posvetio i najviše vremena te igrao najviši rang natjecanja u Hrvatskoj. Pred kraj bavljenja odbojkom i nakon nje rekreativno se bavim boksom te ronjenjem s bocama koje bi preporučio svima ako su u mogućnosti da probaju jer je zaista predivno roniti kako u moru tako i u rijekama. Sport mi nikad nije dosadio jer kao što možete primijetiti bavio sam se s više njih i svaki je donio nešto svoje, nešto novo i zanimljivo, možda je to tako i jer sam uvijek uživao u aktivnostima kakve god one bile.

2. Danas se mnogi bore s motivacijom i imaju problem s kontinuiranošću.Što ili tko je motivator u tvom slučaju?

Moj motivator, ako gledamo trening onda je to prije svega moja znatiželja koja me tjera na isprobavanje novih aktivnosti, vrsti treninga i izvođenje istih s raznim rekvizitima što me dovodi do razvoja mojih sposobnosti. Volim si i postaviti neke izazove, a to je trenutno sudjelovanje na Spartan race-u, trenutno mi je to dovoljan motiv da se posvetim treninzima i da na utrci budem što bolji.

3. Od profesionalnog sportaša do fitnes instrktora. Rekli bi „logično“, možeš li podijeliti s nama svoju logiku?

Odrastao sam uz sport, stalno sam se bavio nečim i na kraju postao profesionalac u odbojci. Taj način života sa svakodnevnim treninzima (ponekad i više puta dnevno) oblikuje čovjeka, a od mene je napravio velikog zaljubljenika u sport općenito, a posebno u fitnes. Kad malo razmislim stvarno ne znam čime drugim bi se mogao baviti, nemam nekih prevelikih interesa u životu osim biti trener i to što je moguće bolji.

4. Kako si se odlučio za Fitnes učilište, i sada kada pogledaš s odmakom, što bi istaknuo?

Odluka za upisom Fitnes učilišta došla je sa željom za edukacijom formalnog karakter. Već duže sam pratio neke sadašnje i bivše predavače te sam bio siguran da je to ispravna odluka. Sada po završetku učilišta mogu reći kako nisam pogriješio i da je učilište opravdalo sva očekivanja. Ono što bi izdvojio je da se predavači izuzetno zalažu na predavanjima, vraćaju se koliko god puta treba na neke stvari dok ih svi ne savladaju, a dostupni su nam i van predavanja za sva naša pitanja i nesebično dijele svoje znanje.

5. Koliko ti je bilo zahtjevno uskladiti posao i obaveze na Učilištu?

Pa tu bi rekao da su mi dvije stvari izazovne. Prva je vođenje grupnih treninga, kada dođe petnaest do dvadeset ljudi, na početku svake sezone to je poprilično heterogena skupina od samog poznavanja vježbi do njihovog trenutnog fizičkog stanja, a svaki trening treba prilagoditi da svaki pojedinac maksimalno napreduje kroz sezonu. Naravno kroz godinu uz njihov kontinuirani rad postaje sve jednostavnije.
Druga stvar koju bi naveo kao izazovnu, ali meni izuzetno dragu i zanimljivu je učenje novih vježbi i pokreta nove vježbače. Nerijetko se događa da dođu ljudi koji se nikad nisu bavili sportom, pogotovo mlađe generacije koje ponekad nisu baš najbolje u kontroliranju vlastitog tijela, a tad je to poseban izazov, ali i posebno zadovoljstvo nakon nekog vremena kada se vidi da takve osobe sve rade bez ikakvog problema.