Luka Mijić kao mali nije bio baš ljubitelj sporta i rekreacije, ali je zato oduvijek ljubitelj adrenalina i to ga je u mladosti držalo fit. Kada se toga zasitio, s prijeteljem je otišao u teretanu, tamo se osjećao potpuno izgubljen, sve mu je bilo strano, ali velika znatiželja nije mu dala mira, danas je instruktor fitnesa u teretani . Dugo se sam neformalno obrazovao pa smo popričali s njim o tome kada je osjetio da mu fali formalno obrazovanje i zašto je baš izabrao Fitnes učilište pročitajte u našem intervjuu.

1. Luka, zanimljivo je da si kao mali bio ljubitelj adrenalina. Što to točno znači, što si sve probao ?

To znači da sam se svojevoljno stalno dovodio u nevolje i opasnosti, uvijek imajući na umu posljedice koje me čekaju. Ušao sam jako rano u pubertet i zbog toga se moje djetinjstvo izgradilo na adrenalinu i testosteronu, a to je formula za kaos. Mislim da sam isprobao sve što se da probati, no vrijedi izdvojiti neke: Meni najdraža stvar je bila gradnja kućica (utvrda) po šumama i ratovanje s drugim “kućama”. Izgradili bi prave drvene mačeve, lukove i strijele i krenuli u istraživanje, i “osvajanje” drugih kućica. Fizički okršaji s drugom djecom su bili stalni. Upadali bi ljudima u vrt dok bi oni još bili u svom vrtu i krali im daske, čavle i ostale materijale koji bi nam poslužili za izgradnju našega “dvorca”. Stalno smo zvonili drugim ljudima na vrata i ne bi počeli bježati dok nas ne uoče i krenu juriti za nama. Penjali bi se po krovovima i gađali ljude s vodenim balonima i onim plastičnim puškama na metke. Svi su bili meta: roditelji naših prijatelja i učitelji/ce u našoj školi. Penjao sam se po strmim i oštrim stijenama koje imaju jako dugačak pad. Penjao sam se po stablima, dizalicama, brodovima i skakao bi s jednoga broda na drugi, itd. Mislim da je to sve urođeno u meni i da su me oduvijek privlačile te aktivnosti. Do dana današnjeg kada god me ulovi strah ili nervoza, odmah nakon toga me ulovi uzbuđenje i entuzijazam. Tako probijam sve svoje prepreke. “Što ako uspijem” će uvijek biti jači od “što ako padnem”.

2. 2013. godine si otišao u teretanu, malo manje adrenalinsko mjesto, kako si se na to odlučio?

Na nagovor prijatelja sam se odlučio na tu pustolovinu. Rekao je da kreće i pitao me ako ću krenuti s njim. U početku za mene to je bio potpuno novi svijet. Gledao sam ljude koje ne poznajem, koji rade stvari koje ne znam i koji pričaju o temama koje ne razumijem. Osjećao sam se kao da sam se zaposlio u struci o kojoj ne znam ama baš ništa. To je u meni probudilo onog ratnika-osvajača i želju da pokorim još jedno “carstvo” u koje sam ušao kao običan exile-izgnanik. Ono što me stalno potiče i što mi je stalno u glavi jest jedan citat iz Star Wars-a koji počinje ovako: “Peace is a lie, there is only passion…”. To mi je stalni podsjetnik i mantra da nema mira i zadovoljstva, dokle god ima strasti i života. Ali istina je ta da, kako sam bio sve stariji, postao sam lagano sit adrenalina i slave jer sam osim svojih nagona počeo slušati logiku i zdrav razum. S vremenom mi je važnije postalo zadržati svoju čast i zdrav razum nego slavu i reputaciju. Sada kada se osjećam izbalansiranim, prije nego što donesem odluku za neki važni pothvat/cilj razmislim: Je li to pametno? Je li to zdravo? Koliko je to opasno? Tek nakon toga se pitam da li ja to stvarno želim i da li mi to treba u životu. Unesem sve u jednadžbu i na temelju toga donesem odluku. U zadnje vrijeme sve češće razmišljam da upišem srednjovjekovno mačevanje. Sama pomisao na to me čini istovremeno nervoznim i uzbuđenim i to je stvarno nešto što želim naučiti, no opet se moram pitati kakvi su rizici i opasnosti. Uvjeren sam da ću donijeti ispravnu odluku.

3. Rekao si nam da si imao ispravan “mindset” u treniranju i snažnu volju, što to znači?

To znači da uvijek imam u glavi vizualiziran svoj put, cilj, sredstva za postizanje tih ciljeva i u konačnici nagradu za svoj uspjeh, bez obzira na to da li je nagrada stvarna ili fantomska. Cilj uvijek mora biti jasan kao da ga fizički možete vidjeti i onda držati fokus na njega. Ako izgubite fokus s cilja, put automatski postaje nejasan i možete se izgubiti, a sredstva koja koristite mogu biti okrenuta protiv vas samih. Sredstva koja ja koristim za ispunjenje svojih ciljeva i zadataka su moje negativne emocije. Neki će taj pristup prozvati opasnim i kontroverznim, ali ja sam s tom metodom uspio pomiriti anđela i vraga u sebi, natjerati ih da surađuju. Naučio sam koristiti svoje negativne emocije radije za stvaranje, nego za uništavanje. Koristiti 100% sebe za postizanje svojih snova i ciljeva.

4. Trenirao si samostalno bez edukacije i sada treniraš sa završenom edukacijom instruktora fitnesa u teretani. Što bi rekao, koje su razlike i prednosti kad se osvrneš?

Tijekom svog samostalnog treniranja sam puno naučio, ne samo o treniranju tijela, nego i o discipliniranju svoga uma da rade zajedno, da šapću jedan drugome što im paše, a što ne. Naučio sam slušati svoje tijelo; njegove funkcije, sposobnosti, nedostatke i potrebe. Istrenirao sam svoj um da bude podrška i oslonac tijelu, da mu pruža beskonačan moral i volju. Edukacija instruktora fitnesa u teretani mi je pomogla da usavršim svoje tadašnje znanje o prehrani, treningu, komunikaciji i sigurnosti na radu. To se nadodalo na temelje koji su već bili izgrađeni i pomogli mi da to oblikujem u jednu visoku i čvrstu strukturu znanja. Edukacija je bila jako korisna i zabavna. Snažno ju preporučujem svim zaljubljenicima u fitness koji se žele baviti time jer to je investicija u sebe. No u fitness svijetu najviše se radi na sebi, stoga smatram da ne postoji ta fitness škola, fakultet i tečaj koji će te bolje naučiti o tvojim potrebama, jakostima i slabostima tijela od tebe samoga. Svako tijelo je drugačije, svačije potrebe su drugačije i s time svaki pristup je drugačiji. Moj cilj fitnesa je: 1) razmišljati samostalno, 2) stalno testirati i pomicati svoje granice, 3) učiti na svojim i tuđim greškama, 4) probijati mitove koje nam nameću priručnici, treneri, doktori i visoko utjecajni fitness “influencer-i” i tek onda sa sigurnošću iznijeti svoj stav i mišljenje.

5. Možeš li nam malo prenijeti utiske s nastave, kako ti je bilo, je li bilo zahtjevno, kakva je bila ekipa?

Meni osobno je bilo jako zabavno i zanimljivo. Nikada se do sada nisam toliko veselio predavanjima kao na Fitness učilištu. Ekipa je bila fenomenalna, pristupačna, komunikativna, nasmijana i uvijek spremna na akciju. Ista stvar za predavače/predavačice. Bili su jako društveni, susretljivi i potrudili su se da nam edukacija bude što manje zahtjevna i sa što manje stresa kako bi mi mogli što kvalitetnije poprimiti čim više znanja. Sviđa mi se što je svaki predavač/ica imao/la drugačiji (svoj) pristup prema nastavi i polaznicima što je činilo nastavu dodatno zanimljivom. Vidjeli smo kroz više perspektivi tko ima kakav pristup i kako se tko odnosi prema svojim klijentima, treninzima, prehrani, itd.

6. S diplomom u ruci otvaraju ti se nova vrata, koji su tvoji planovi i želje za budućnost?

To je jako široko pitanje. Od kada sam ušao u ovaj fitness svijet, moji snovi, želje i ambicije stalno rastu, ali da suzim pitanje; moj prvi primarni cilj je da završim svoj fakultet (pomorski) i po mogućnosti radim u struci, ali želim još upisati edukaciju za osobnog i mentalnog trenera jer fizički i mentalni trening idu zajedno ruku uz ruku u svakom aspektu života. Želim pomoći ljudima da se i mentalno dovedu u red, a ne samo fizički jer tijelo bez snažnog uma je krhko i ranjivo. Želim jednoga dana otvoriti svoju vlastitu teretanu, što je jedan od razloga zašto želim raditi u struci. Moj konačni dugoročni cilj je nastaviti utjecati na ljude i motivirati ih da se pokrenu, da izbace iz života svoje nezdrave navike i da usvoje nove zdrave navike koje će dugoročno utjecati na njihovo zdravlje i kvalitetu života, koje će ih činiti sretnima, dodatno motivirati i zbog kojih će biti zahvalni nikome drugome nego sebi samima.