fbpx

U Hrvatskoj ne postoji sistem sporta – Pero Kuterovac

Pero Kuterovac 2012. godine proglašen je za najboljeg kondicijskog trenera u Hrvatskoj. Laureatom ga je proglasila Udruga hrvatskih kondicijskih trenera nakon što je bio član stručnog stožera zlatnih olimpijskih vaterpolista iz Londona. Istaknut će kako je to definitivno najbolji rezultat u njegovoj bogatoj karijeri. Kuterovac je diplomirao na Kineziološkom fakultetu, u neko dogledno vrijeme će i doktorirati, a o njegovom obrazovanju i stručnosti stvarno je suvišno govoriti. Od školovanja u SAD-u i Australiji, do sudjelovanja na OI u Ateni, Pekingu i Londonu (Rio će mu biti četvrte Olimpijske igre u karijeri). No, možda će nakon Rija potražiti neki drugi izazov, jer kako i sam kaže, jednostavno je došlo do zasićenja.

1. Kako ste odlučili postati kondicijski trener?
Bavim se plivanjem, a plivanje je bazični sport. A svaki bazični sport je kondicijski trening. Dakle, trener u atletici je kondicijski trener. Kao i trener u plivanju. Kad pogledate najuspješniji kondicijski treneri u svijetu su atletski treneri i plivački treneri koji imaju pozadinu. Mogu vam dati primjer u Hrvatskoj, to je Miljenko Rak, koji je imao Slobodanku Čolović u finalu na 800 m 1988. na OI u Seulu. Mi u plivanju i atletici razvijamo sve kondicijske sposobnosti, da bi brže plivali, odnosno brže trčali.

2. Koliko se razlikuje u određenim segmentima plan i program fizičke pripreme za pojedine sportove?
Dosta. Svaki plan i program u svom dijelu ima faze pripreme. U bazičnoj pripremi nema puno razlike. Jakost kao motorička sposobnost je jakost za košarkaša, nogometaša, plivača i atletičara, metodički gledano jakost je ista. Kao i snaga i izdržljivost. Znači bazične sposobnosti su svugdje iste. Pitanje je razine kvalitete i kvalificiranosti sportaša. Velike promjene su u specifičnom programu, gdje se radi konverzija bazičnih sposobnosti i specifičnu dominantnost. Globalni trend je preskakanje baze. Evo vam primjera u hrvatskom nogometu, vrlo brzo uđu u formu zato što uopće ne rade bazu, a onda i vrlo brzo izađu iz forme ako se u međuvremenu ne ozlijede. Oni su došli do toga gledajući Ameriku. Ali ne vide da tamo svaki sportaš ima privatnog kondicijskog trenera i da u pauzi od sezone svi rade na jakosti i izdržljivosti. I onda kad dođu u klubove odmah kreću u specifični razvoj.

3. U Hrvatskoj sportaši ulažu u kondicijsku pripremu?
Moram priznati da se u posljednjih pet godina situacija promijenila. Ja trenutačno privatno radim s osam nogometaša i osam košarkaša. Problem u hrvatskom nogometu je što im klubovi zabranjuju da imaju privatne kondicijske trenere, što mi je potpuno nevjerojatno. Klubovi žele No, to su neke njihove politike.

Kako procjenjujete fizičku pripremu pojedinog sportaša i kako onda radite plan i program za svakoga od njih?
Radim kompletnu dijagnostiku što se tiče morfologije, motorike, funkcionalnosti i krvi, te na osnovu toga radim plan i program treninga. Mislim da u svijetu nema petero ljudi koje to rade na ovakvom nivou. Ima ljudi koji imaju uređaje, ali nije to poanta. Poanta je točno objasniti podatke koje dobiješ.

4. Kakva su Vaša iskustva sa sportašima? Tko obraća puno pozornosti na na fizičku pripremu, a kome baš i nije stalo do toga?
Ima svakakvih slučajeva. Obično sportaši traže kondicijskog trenera nakon ozljede i određenih problema koje imaju s ozljedama.

5. Mislite li da su ozljede povezane s lošom fizičkom pripremom?
Apsolutno. Svaka ozljeda prepone dolazi zbog slabih trbušnih mišića. To je znanstvena činjenica. Osim mehaničke ozljede koja uključuje lomove, kao npr. kad te lopta udari u prst. Svako prenaprezanje dolazi zbog loše fizičke pripreme. Vrlo jednostavno.

6. Jeste li ikada koristili metode nekih stranih trenera? Koliko ste na svoj rad prenijeli znanje koje ste stekli izvan Hrvatske?
Educiram se svakodnevno. Sad je ispalo da ja educiram druge, jer sam došao na takvu razinu da educiram po cijelom svijetu i da me svi zovu. Što se tiče metodike treninga, to nije tajna. Metode za razvoj izdržljivosti nisu se mijenjale posljednjih pedeset godina. Tajna je složiti tu metodiku unutar jedne periodizacije treninga, točnije tempirati formu. To je umjetnost.

7. Mislite li da se fizička forma može utrenirati ili osobe koje su rođene sa slabijim motoričkim sposobnostima nikad ne mogu biti vrhunski sportaši?
Za vrhunski rezultat na prvom mjestu je genetska determinacija za sposobnost. Možete napredovati u puno stvari i dići ih na visoku razinu, ali stvar je početnog stanja i finalne točke. Ljudi koji nisu genetski determinirani nikad neće biti vrhunski sportaši, pogotovo u individualnim sportovima.

8. Koliko su u Hrvatskoj zastupljeni kondicijski treneri?
Dosta. Svi klubovi imaju kondicijske trenere, no pitanje je razine, nivoa i kvalitete tih trenera i koliko im glavni treneri dopuštaju da rade. Imao sam i ja tih problema s glavnim trenerima, no sad me svi respektiraju, pa je situacija drugačija.

9. Ulaže li se u Hrvatskoj dovoljno u kondicijsku pripremu?
Sve je to dosta loše na razini sistema sporta, koji u Hrvatskoj ne postoji i to je veliki problem. Imamo nevjerojatne uspjehe iznad svih statističkih i logičkih objašnjenja, a nemamo dokument koji se zove Dugoročan razvoj sportaša. Njega treba postaviti ili Hrvatski olimpijski odbor ili Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i onda bi svi sportovi trebali raditi na taj način. Neka samo pogledaju što su napravili Mađari. U osnovnoj školi imaju tjelesni odgoj svaki dan. Profesori tjelesnog vode tjelesni od prvog do četvrtog razreda, a ne tete učiteljice. Imaju sustav mjerenja djece od prvog razreda osnovne škole, ogromne baze podataka. Rade selekciju po rezultatu, imaju deset sportova koji su interes države, olakšice za ljude koji su u tim sportovima. To je sistem sporta, a mi to nemamo. Moram istaknuti da me nikad u životu nije kontaktirao nitko iz HOO-a ili iz Ministarstva da me pita za neki savjet. A znam sve o fizičkoj pripremi.

10. Između ostalih radite s plivačima i vaterpolistima. Možete li povući paralelu između ta dva vodena sporta? Koja je razlika?
Razlika je ogromna. Vaterpolo je momčadski sport, a plivanje individualni. Plivanje je sto posto cikličan sport, a vaterpolo sto posto acikličan. Razlike su ogromne u smislu same pripreme, u dužini trajanja opterećenja, sve je drugačije. Uopće se ne mogu uspoređivati. Jedina poveznica između vaterpola i plivanja je što u vaterpolu plivaš da bih došao do lopte.

11. Volite li više raditi individualno ili u grupi?
Individualno, jer to je neusporedivo bolje i kvalitetnije. Kad radim u grupi uvijek je pokušavam homegenizirati i napraviti četiri manje grupe po sposobnostima i varijablama.
Koliko se financijski isplati biti kondicijski trener u Hrvatskoj?
Možda se u nogometu isplati. Iskreno, mislim da se bolje baviti rekreacijom, privatno trenirati stariju gospodu. To su puno veći novci, a puno manji trud i stres. Ovo što ja radim je robija, ali jednostavno ili jesi ili nisi za to. Trenere se selekcionira kao i sportaše.

12. Koliko su školovani kondicijski treneri u Hrvatskoj?
Razina osposobljenosti je šarolika. Od raznih tečajeva, viših trenerskih škola do fakulteta. Mislim da svugdje ima kvalitetnih kadrova, no obrazovanje je definitivno preduvjet svega. Što je veća količina znanja koju imaš u sebi, lakše prepoznaješ problem i lakše ga rješavaš. Edukacija je jako bitna i svaka vrsta edukacije je jako dobra.

13. Što vam je najveći uspjeh u karijeri?
Zlato vaterpolista s Olimpijskih igara u Londonu. No, ja sam trener Filpu Hrgoviću koji je europski prvak, Damiru Martinu koji je dvostruki europski prvak, uglavnom ima tu puno dobrih rezultata, no olimpijsko zlato je posebno.

14. I za kraj, možete li nam ispričati neku anegdotu s Olimpijskih igara?
U Londonu sam rekao Ratku Rudiću da igračima da slobodan dan, jer su umorni. Saslušao me i rekao da će razmisliti o tome i onda mi je došao Vjeko Kobeščak koji je tada bio pomoćni trener i rekao mi kako mu je Ratko rekao: „Ovaj Kuterovac je skroz poludio, hoće da im dam slobodan dan“. Na kraju se dogodilo to da je Rudić nakon ručka dečkima rekao kako nemaju trening. Na kraju je ipak prihvatio moj savjet i to je samo primjer kako sam se argumentima izborio da se posluša. Nismo zbog toga osvojili zlato, ali evo jednog primjera za mlađe trenere. Moraš vjerovati u ono što radiš i trebaš biti siguran u sebe.

prijavi se za blog
blog prijava na newsletter

Autor bloga

Andrea Lovrinčević

Novinar i vanjski suradnik Fitnes učilišta

Povezani blogovi