Ljeto nam je završilo, svi smo se polako vratili s odmora, a sada nam se bliži početak nastave i različitih radionica, seminara i događaja u organizaciji Fitnes učilišta. Uvijek nam je zanimljivo čuti kako su se naši predavači proveli, jesu li se odmarali ili su bili na aktivnom odmoru. Naš predavač Goran Sajko bio je i više nego aktivan, u što nismo ni sumnjali. Što je sve doživio i naučio, koji su mu planovi i što poručuje svim polaznicima, pročitajte u intervjuu:

1. Ljeto nam gotovo svima predstavlja vrijeme kada idemo na more, uživamo u suncu, kupanju i ostalim ljetnim radostima. Ti si ovo ljeto iskoristio na dosta drugačiji način. Možeš li s nama podijeliti gdje si sve bio i što si doživio?

Aktivno ljeto započelo je putovanjem u Japan gdje sam išao s kćerkom. U 12 dana obišli smo skoro cijeli Japan i u sklopu tog obilaska jedan dan sam otišao i na Mont Fuji, što je bila jedna lijepa avantura. Planina je bila prazna, teški i nepovoljni uvjeti za uspon, ali sam uspio stvarno doživjeti tu planinu i uistinu sam uživao u cijelom tom procesu.

U srpnju je krenula ekspedicija na Kilimandžaro gdje sam bio leader skupine od petnaest ljudi. Svi su došli do vrha, što je veliki uspjeh. Posebno sam ponosan na svoja dva klijenta koji su zaista krenuli s nule. To su ljudi koji se nikada nisu bavili nikakvim sportom i došli su kao apsolutni rekreativci, a u osam mjeseci su od početne faze u kojoj se nisu mogli uspeti na Sljeme došli do takve spreme da su se uspjeli popeti na najviši vrh Afrike. To je zaista jedan veliki uspjeh i za mene kao trenera i za njih kao ljude. Na zimu smo krenuli s pripremama u dvorani, polagano s usponima na traci, pa odlasci na Sljeme, na obližnje planine, a u lipnju smo napravili aklimatizaciju gdje smo ispenjali najviši vrh Austrije, Grossglockner. Eto, pripreme su očito bile uspješne i uspjeli su se popeti na najviši vrh Afrike bez nekih teškoća.

Nakon ovog uspona ja sam ostao u Africi još tjedan dana. Otišao sam u Zanzibar da se malo regeneriram i još malo upoznam drugu kulturu. To je bilo izuzetno lijepo iskustvo. Živio sam kao domicilno stanovništvo, selio se iz dana u dan, prošao cijeli Zanzibar samo s ruksakom.

U Zagrebu sam bio samo par dana prije nego sam nastavio s pripremama sa starom ekipom s kojom sam se prošle godine uspeo na Himalaju. Sada krećemo na ekspediciju na Damavand, najviši vrh Bliskog Istoka.

Nakon toga se fokusiram isključivo na posao i sve obveze koje me čekaju, uključujući i edukacije, što one koje ja provodim, što one koje ću pohađati kao polaznik.

2. Što bi izdvojio kao najvažniju lekciju koju ti je ova avantura pružila?

Definitivno bih izdvojio novu percepciju važnosti leaderstva i grupe. Dobio sam uvid koliko je to zapravo važno, a u nekim trenucima i krucijalno. Kontakt s ljudima, pozitivan primjer i odgovornost izrazito su bitni kod ovakvih ekspedicija, bez toga ekipa uopće ne bi mogla doći do vrha. Grupa se mora prilagoditi najslabijoj karici u grupi koja određuje tempo. Također, vlastiti primjer je najbolji način pokazivanja grupi na koji se način uopće treba pristupiti samoj planini i čitavom podvigu.

Tu specifičnu socijalnu situaciju najbolje se može usporediti s načinom na koji se čopor vukova kreće. Na početku čopora su mladi i jaki vukovi koji vode čopor. U sredini su ženke i mladunčad, a na kraju su opet dva- tri jaka vuka koja čuvaju začelje. Vođa čopora ide zadnji da nitko ne ostane. Tako se vodi grupa u planinu. Tada ego ne postoji, postoji samo grupa i odgovornost za svakog pojedinca. Dolazak na vrh je samo pola puta, svi se trebaju vratiti nazad u bazu. Poanta planinarstva i poanta ekspedicije jest da se svi sigurno vrate.

3. Na Fitnes učilištu se pripremamo za početak nastave, ali i za tvoju radionicu „Optimalizacija pokreta donjih ekstremiteta“. Kako teku tvoje pripreme za radionicu?

Pripreme su krenule već zadnjih par godina, to nije nešto što mi je tek nedavno palo na pamet. To je jednostavno koncept kompleksne tri radionice kojima je cilj proći cijelo tijelo i one se međusobno isprepleću. Sve je vezano uz određenu stabilnost, aktivaciju core-a jer bez toga nema ništa. Međutim, ova zadnja radionica je na neki način specifična jer će polaznicima objasniti i morfološke strukture i razlike, dakle da određene vježbe nisu univerzalne, da postoje različite modifikacije sukladno stanju pojedinca, njegovoj morfologiji, prethodnim ozljedama itd. Neke konvencionalne, uvriježene vježbe nisu za sve. Ako pojedinac ne može raditi određenu vježbu, postoji bezbroj supstituta kojima se može razvijati jakost, a da se ne uzrokuje preopterećenje ili ozljeda. Polaznici će naučiti da i unilateralne i bilateralne vježbe imaju jako puno svojih izvedenica i da se mogu modificirati sukladno pojedincu i njegovim potrebama. Također, bit će veliki naglasak na mobilnosti koja se radi na malo drugačiji način, odnosno bez opterećivanja zglobne strukture, već se ona poboljšava kroz disanje i mekane pokrete. Pozornost će biti posvećena i stopalu, odnosno ulozi stopala u samoj posturi i izvedbi određenih vježbi, gdje se aktivacijom palca koji je povezan s funkcijom gluteusa postiže drugi kinestetički osjećaj, ali i, naravno, samim gluteusima, odnosno aktivaciji i principu Izolacija-aktivacija-integracija. Dakle, na koji način iz izolacijskog pokreta aktivacijom dobiti učinak da se taj pokret transformira u integrirani pokret.

4. Čime se još trenutno baviš i što ti je u fokusu?

Trenutno mi je u fokusu da se vratim u komadu iz Irana, da održim radionicu i da nastavim ovaj put kojim sam krenuo, a to su radionice, predavanje na Fitnes učilištu, druženje s prekrasnim ljudima i poslom kojim se bavim. Tu je i nova sfera u mom životu – upisujem tečaj za gorskog vodiča u trajanju od tri godine. To je najbolji program u Europi i bit ću osposobljen za vođenje po planinama, organizaciju pravih ekspedicija i to je dugoročno jedna varijanta povezivanja posla kojeg volim s ljubavlju i hobijem. Tako da ću nastojati da svaki vikend provedem u prirodi, na planinama, da se dodatno usavršavam i da jednostavno imam dva posla – jedan vezan uz rehabilitaciju, proučavanje i edukaciju pokreta, a drugi da bude vezan uz prirodu, ekspedicije, planinarstvo, alpinizam jer mislim da je velika sinergija između jednog i drugog te smatram da se funkcionalnost ne može dobiti isključivo u teretani. Osnova je da se čovjek može kretati, da ima određene vještine kako preživjeti u prirodi, da se zna orijentirati, kako upotrijebiti kompas, kako podići šator, da zna četiri do pet osnovnih čvorova, da zna zapaliti vatru, pronaći vodu, jer u slučaju, ne daj Bože, nekakve kataklizme, takva znanja će biti od presudne važnosti hoćeš li preživjeti ili ne. Dakle, neće biti važno koliko možeš dignuti na deadliftu ili koliko možeš napraviti sklekova, već možeš li hodati, biti bez hrane i možeš li pronaći vodu.

5. Imaš li neku poruku za naše bivše i buduće polaznike?

Sve u životu se, ako to želiš, na nekakav način može naučiti. Učenje je proces koji traje doživotno. Svatko mora pokušati pronaći svoj put, ada pri tom putu ne stremi cilju već da ga vodi sam put.

Što se tiče naše profesije, nije bitno samo znanje i vještine koje posjeduješ, nego ljubav prema poslu, predanost poslu i da si čovjek, odnosno da voliš druge ljude.