Koliko smo puta sami sebe pokušali uvjeriti da je prekasno za nešto, tražeći izlike, ili si prestar ili premlad, ili premršav ili predebeo ili nije pravi trenutak ili, ili. Aleksandra Marić nam je svojim primjerom prava inspiracija, bez uljepšavanja nam je ispričala svoju priču, a mi ovoj ženi u najboljim godinama želimo da ostvari svoj cilj i da „svojoj dobnoj generaciji“ prenese važnost podizanja kvalitete života tjelesnom aktivnošću. Kako je bilo vratiti se treningu nakon 10 godina, zašto je upisala Fitnes učilište i još pokoji organizacijski i motivacijski savjet, slijedi u nastavku.

1. Aleksandra, kako bi motivirali ljude da nikada nije kasno i da su godine samo broj, tj. da je najbitnije kako se osjećamo u našem tijelu, molila bih Vas da nam se predstavite svojim riječima?

Motivirati ljude mojih godina nije uvijek lagan posao. Većina nas naći će mnogo razloga, isprika i obveza (isto to sam i sama radila godinama) samo da sebe opravdamo i da ne osjećamo grižnju savjesti. Svjesni smo da je svaki početak težak, ali godine nas ne bi trebale ograničavati ni u čemu pa tako ni u vježbanju. Naravno svaka životna dob donosi nove tegobe pa tako i vježbu treba prilagoditi po potrebi. Ljudima treba pokazati benefite koje nam vježbanje donosi i koliko nas čini sretnima. Kada smo fizički aktivni imamo veću snagu, mobilnost, osjećamo se bolje u vezi samog sebe te je samim time i stanje našeg uma pozitivnije. Kada govorimo o motivaciji, vrlo je bitno da ju čovjek potraži u sebi, a ne u drugima. Naravno da nas tuđi uspjeh može potaknuti na promjene, ali da bi krajnji rezultati bili uspješni moramo to raditi zbog sebe, a ne zbog drugih. Brzina kojom danas živimo i obveze koje nas svakodnevno pritišću itekako ostavljaju traga na našem tijelu, zato je važno kretati se, jer pokret liječi. Rođeni smo za pokret, a zaboravljamo osnovne obrasce kretanja. Samim time to dolazi na naplatu, a manifestira se na našem fizičkom i psihičkom zdravlju. Jedno i drugo mora biti u sinergiji da bi se dobro osjećali. To sam više puta osjetila na vlastitom iskustvu i dovela se do stanja totalne iscrpljenosti. Kao što sam već navela, nekoliko puta sam se pokušavala vratiti treningu, ali bez većeg uspjeha. Ovaj put sam odlučila ne odustati i vratiti svoje tijelo i um u stanje sreće, snage i zdravlja. Početak nije bio lagan, bilo je iscrpljujuće, nisam imala snage i moja koordinacija pokreta nije bila kao nekada, ali ovaj put nisam odustala. Ustrajala sam i vrlo brzo rezultati su bili prisutni. Moje fizičko stanje danas i prije godinu dana je neusporedivo.

2. Mislim da se s vašom pričom oko treniranja pa netreniranja, pa opet treniranja, borbe s motivacijom, organizacijom i vremenom može poistovjeti većina ljudi. Možete li nam opisati kroz što ste prolazili kad ste se vraćali treninzima, kako ste se motivirali?

Najviše me motiviralo moje fizičko stanje u periodu prije nego što sam se vratila treningu i zbog toga sam znala da ne smijem odustati, jer sam bila svjesna da ako sada odustanem moje će se zdravlje samo pogoršavati. Ono što bih najviše htjela naglasiti jest da je bitno krenuti polako, godine neaktivnosti ostavljaju traga na tijelu te ono što smo nekada bez problema mogli sada će biti jako teško. No, to ne bi trebalo nikoga obeshrabriti, treba samo krenuti ispočetka, polako, s malim opterećenjima i malim brojem ponavljanja. Takav je bio i moj put na početku treniranja i znala sam biti jako frustrirana zbog toga. Osjećala sam se kao da me tijelo više ne sluša, više ne može. No, kako je vrijeme prolazilo i vrijeme trajanja treninga i intenziteti treniranja su se pojačavali, a ja sam se osjećala sve bolje i bolje. Jedna stvar koju moram napomenuti je da pravi napredak nikada ne dolazi preko noći, za konstantno razvijanje tijela u pozitivnom smjeru potrebno je uložiti truda, ali svakako se isplati, jer energija koju osjećate nakon treninga je nezamjenjiva. Snaga, sreća, ispunjenje, radost… a samim time dolazi zdravlje i unutarnja ravnoteža.

3. Vaš entuzijazam nakon što ste se vratili treniranju samo raste i to ne samo za treniranje, već i na drugim poljima vašeg života. Je li Vas to na neki način potaklo da možete ostvariti ono što želite?

Trening je postao ključan dio moje svakodnevice, a entuzijazam raste iz dana u dan. Vježba mi pruža pozitivnu energiju koja se dalje filtrira kroz moj cijeli život i samim time sve je krenulo na bolje. Kada je čovjek zadovoljan, sve oko njega postaje pozitivnije i vjerujte mi mnogo je lakše ostvariti ciljeve o kojima smo nekada samo sanjali, samo treba HTJETI, a ne MORATI.

4. Kako je izgledao Vaš put do Fitnes učilišta, kada je došla želja za formalnom edukacijom?  Jeste li imali neki svoj cilj?

Uvijek kažem da ništa u životu nije slučajno, sve se događa s razlogom pa tako i moj upis na Fitnes učilište. S obzirom na to da ovo nije bio moj prvi susret s gym-om imala sam elementarno znanje o vježbanju. No, kako sam krenula sve više trenirati shvatila sam da mi to ni približno nije dovoljno, također kada su ljudi u mojoj okolini vidjeli kako sam sretna od kada sam se vratila treniranju, krenuli su me tražiti savjete: Kako da vježbam? Koje vježbe su dobre za mene? Kako smršaviti? Što bih trebala jesti?, itd. Bilo mi je jako drago i godilo mi je što me ljudi traže savjete, ali ipak nisam se osjećala dovoljno sposobnom govoriti ljudima što da rade. Jer iako sam uspjela uskladiti ono što za mene funkcionira, znala sam da mi treba više konkretnog znanja prije nego što krenem dijeliti savjete. Tada sam počela nabavljati literaturu, čitala sam razne članke, pokušala sam se što više sama educirati, tada još nisam ni razmišljala o formalnom obrazovanju. Nakon par tjedana sam sasvim slučajno naišla na objavu Fitnes učilišta i sve je kliknulo (slučajno…ništa u životu nije slučajno ?). Bez razmišljanja sam popunila prijavnicu i tako je sve krenulo. U datom trenutku upisivanja učilišta nisam imala neki konkretni cilj, samo sam znala da je to pravi korak za mene. No, danas/sutra se vidim kao instruktor fitnesa u vlastitoj teretani. Smatram da bih se mogla i htjela posvetiti tom poslu te olakšati ljudima da shvate da je bitno da odvoje vrijeme za sebe, da brinu o svom zdravlju i da na kraju dana trening gledaju kao nešto pozitivno, a ne nužno zlo kroz koje moraju proći da bi zadovoljili određene standarde koje društvo nameće.

5. Jeli Vam bilo zahtjevno uskladiti posao, obitelj i obaveze koje je donosila nastava?

Moram priznati da sam tu imala malu prednost jer sam majka već odrasle kćeri i imala sam njenu veliku podršku, te sam jako sretna što je i ona uvidjela koliko je fizička aktivnost važna za cjelokupno zdravlje tijela i uma. Tako da sa strane privatnog života nisam imala nekih problema uskladiti nastavu i svakodnevne obveze. No, moram napomenuti da sam isto tako nekoliko godina trenirala dok je ona bila malo dijete. Izlike će uvijek postojati, manjak vremena, iscrpljenost… ali ono što se treba shvatiti jest da treniramo da bi nama bilo bolje i da se osjećamo pozitivno, te ako to stvarno želimo iz dana u dan bit će sve lakše.

6. Možete li s nama podijeliti iskustvo koje ste stekli i imate li poruku za kako vi kažete „ vašu generaciju“ ?

Iskustvo i znanje koje mi je pružilo Fitnes učilište je neprocjenjivo. Dobila sam jak temelj za svoje daljnje obrazovanje i shvatila sam da stvarno nikada nije prekasno. Naučila sam kako komunicirati s ljudima koji tek započinju trenirati i kako im olakšati taj proces. Usvojila sam znanja o metodici, pokretima i prehrani. Uz navedeno, također sam upoznala divne ljude, za koje mi je drago da su mi danas prijatelji. Profesori su stvarno odlični i stručni u svojim poljima specijalizacije. Zadnja poruka koju želim uputiti svojoj generaciji, ljudima u najboljim godinama s premalo vremena da ih najbolje iskoriste jest: krećite se kad god stignete, ne mora to biti nužno u teretani, gdje god se vi osjećate ugodno, ne odustajte, a zauzvrat ćete dobiti prekrasan osjećaj sreće, zdravlja i veselog duha, uz trud i malo odvojenog vremena uspjeh je zagarantiran.