Simpatična Sinjanka, Anđela Vučić, svestrana je zaljubljenica u trening. Osim što je na Fitnes učilištu zaista velikim trudom zaradila svoju diplomu instruktora fitnesa u teretani, dobila je i izvrsnu ideju za diplomski rad. O čemu se točno radi te više o Anđeli pročitajte u intervjuu.

1. Anđela, istaknula si se svojim trudom, zainteresiranošću i pozitivnom energijom. Reci nam nešto o sebi, kako si se našla u Zagrebu, čime se sad baviš i kako provodiš vrijeme?

Imam 23 godine i dolazim iz ponosnog alkarskog grada Sinja. Dalmatinka sam koja obožava Zagreb, putovanja,  čitanje knjiga, kuhanje, ispijanje kave u Krivom putu, noćne izlaske, romantične zalaske, otkrivanje novih mjesta, ljudi, kultura i  običaja. Sport sam voljela od malih nogu. Odrasla sam na nogometu i mom omiljenom klubu Barceloni. Osim toga, volim planinarenje, plivanje, adrenalinske sportove. Bitno mi je samo da se krećem , da je dinamično, da me zanima i da pršti pozitivnom energijom.  Tad se cijela dam u to, ne 100% već 120% posto. U Zagreb sam stigla prije 5 godina kad sam krenula na Geodetski fakultet. Dogurala sam do inženjera prvostupnika te trenutno pišem diplomski i radim u struci.

2. Kako si se našla u svijetu fitnesa? Što te posebno privuklo i „navuklo“ na taj životni stil?

Volim trenirati iako volim štošta drugo, ali u treningu se nekako najviše osjećam svoja. Tu sam pronašla mir, zadovoljstvo i bijeg od svakodnevnih obaveza. Jednom kada okusiš takvo nešto ubrzo se navučeš na taj životni stil. Postane ti prirodno da moraš jesti, spavati, studirati, raditi i trenirati. Prije nikad nisam imala vremena za takvo što, sad imam još manje vremena, ali uvijek, baš uvijek, stignem trenirati. Sve je stvar prioriteta, a ono što pronalazim u treningu definitivno je na samom vrhu. Ako to ne pronalaziš u treningu kojeg prakticiraš to definitivno nije tjelesna aktivnost za tebe, treba samo potražiti neku drugu. Unazad šest-sedam godina nisam mogla zamisliti ovakav način života. Srednja škola bila je mračno doba gdje sam izbjegavala svaku pomisao da se znojim, a kamoli nešto više. Sad ne mogu zamisliti dan bez treninga. Sjećam se da sam se u samo treniranje zaljubila nakon jednog višekilometarskog trčanja Savskim nasipom, ljetno zvjezdano nebo i glava puna obaveza. Nikad nisam previše trčala, a te večeri oborila sam svoj tadašnji maksimum. Kad sam zastala znoj me prelio i okupao sve moje brige. Učinile su se tako malenim i prevladivim. Zapravo zaljubila sam se u taj osjećaj nakon. Osjećaj da možeš preplivati ocean. I otad sam taj osjećaj iznova i iznova pobuđivala kroz razne aktivnosti, a sam koncept fitnesa je ono u čemu se najviše vidim. Valjda jer ga već godinama prakticiram i uživam iako se uvijek trudim okušati u nečem novom te možda tako obogatiti svoje treninge. U posljednje vrijeme jako me zainteresiralo sportsko penjanje. Zašto ne probati sve što te zanima? Trening treba biti nešto zabavno i kad ti dosadi aktivnost s kojom se baviš, ne treba odustati već samo promijeniti aktivnost ili začiniti je nečim novim.

3. U kojem trenutku si odlučila upisati Fitnes učilište? Jesi li zadovoljna svime što si mogla naučiti za vrijeme osposobljavanja za instruktora fitnesa u teretani?

Vjerojatno je ključnu ulogu odigralo upoznavanje ponajboljeg kondicijskog trenera Pere Kuterovca i konačno rad za njega. Jednom je prilikom rekao kako je paralelno upisao Kineziološki i Medicinski fakultet. Ne sumnjam da bi on to oboje završio da se nije javila iscrpljenost te je morao izabrati što dalje. Vjerojatno bi se malo ljudi njegova kapaciteta odlučilo na što se on odlučio, a danas govorimo o jednom od najboljih kondicijskih trenera. Tad se rodila ideja i otad je samo rasla uz pomoć dragih ljudi, posebno Lucije s kojom dijelim strast prema treniranju. Inače Lucija je  moja kolegice i prijateljica kako na fakultetu tako i na Fitnes učilištu. Sama odluka za upis je došla  prilično spontano i bez previše razmišljanja te smo već u sljedećem trenutku bile polaznice Fitnes učilišta. Bio je to skok u nepoznato, ali uz takvo društvo kao što je Lucija pretvorilo se u najbolju avanturu u koju smo se upustile. Naime, cijelo naše studiranje izgledalo više kao hobi i druženje s prijateljima, a ne kao životni poziv i budući stalni posao. Za uspjeh u životu nisu bitne diplome s vrhunskih fakulteta već je puno važnije da radiš ono što voliš konstantno se usavršavajući i učeći.  Samim dolaskom na učilište šokirala me količina znanja koja je prštala na sve strane kao i vrhunski i dragi profesori spremni odgovarati na naša pitanja, koliko god banalna bila. Upoznala sam koliko je trenerski posao kompleksan i traži individualan pristup svakom vježbaču, naglašavajući pritom pravilnu izvedbu i zdravlje pojedinca kao prioritete kojima trebamo težiti.  Također posebno me se dojmilo učenje temeljnih obrazaca koji su predstavljeni kao osnova svega u svijetu fitnesa kad svi nastoje pošto poto izmisliti kojekakve razne vježbe koje sve više počinju izgledati kao cirkusne točke. Temeljni obrasci su ono što koristimo u svakodnevnom životu, poput sjedenja, dizanje teških predmeta, penjanja i što ne bi bilo super kad bi svi  postali  bolji u aktivnostima koje radimo svaki dan? Put prema boljoj verziji sebe počinje malim koracima.

4. Na Fitnes učilištu si čak dobila ideju za diplomski rad, a možda i nešto više. Možeš li s nama podijeliti o čemu je riječ?

Htjela sam da diplomski rad bude zanimljiv i da „vrišti“ Anđela te sam ga nastojala  pošto poto povezati s fitnesom, ali sve je to djelovalo nedorečeno. I onda sam sasvim slučajno ideju dobila upravo na jednom od predavanja Filipa Sabola na Fitnes učilištu. Osim njega, uvelike mi je savjetima i suradnjom pomogao i sam ravnatelj Fitnes učilišta. Naime, virtualno ću napraviti 3 model sportskog centra po mjerama Fitness Indexa. S jednom članarinom pojedinac će moći ostvariti sve komponente Indexa kroz različite sadržaje što bi taj fitnes centar imao u ponudi. Danas diplomski i moja vizija poslovnog projekta, a sutra, tko zna. Možda je vrijeme da krenem uplaćivati EuroJackpot!

5. Imaš li viziju svoje budućnosti? U čemu se najviše vidiš, odnosno što bi najviše željela raditi i u kojem se području ostvariti?

Definitivno bi htjela imati nešto svoje, svoj prostor za vježbanje. Nešto fora kao što moj mentor i legendarni profesor učilišta, Tomislav Biščan, ima. I od njega napraviti muzej vježbanja. Svakako ne treba zanemariti igranje EuroJackpota i realiziranje diplomskog rada te otvaranje već spomenutog centra po standardu Fitness Indexa. Do tad, plan mi je sakupljati dragocjeno iskustvo u radu s ljudima te nastaviti se dalje usavršavati. Smatram da ljudima ne trebaju samo čvrsti mišići već i bolji i drugačiji pogled na svijet fitnesa.

Nastojala bi koliko toliko iskorijeniti izraz „summer body“ kod svojih vježbača. Zabrinjavajuće je kako ljudi imaju krivu sliku o fitnesu i treningu. Treniraš prvenstveno ako si nezadovoljan izgledom ili pak ako si previše zaljubljen u sebe i svoja široka ramena i „six pack“. Tako se malo govori i zna o dobrobitima treninga. Rijetko se gdje može pročitati na društvenim mrežama o fenomenalnom osjećaju nakon. Nigdje se toliko ne piše kako je trening zapravo zaštitni faktor za preko 40 bolesti, od depresije, visokog krvnog tlaka, dijabetesa, osteoporoze i tako u nedogled. Većina trenira za ljeto. I što nakon ljeta? „Summer body“ nije dovoljno održiv razlog za trening i zato većina odustaje i zato nemaju taj famozni „summer body“. Ako trening postaviš kao prioritet u životu to će ti se vratiti na najbolji mogući način, upoznat ćeš boljeg sebe, iznutra mirnijeg, zdravijeg pa i, u konačnici, ljepšeg. Taj „summer body“ ne da ćeš imati samo na ljeto već kroz cijelu godinu.

6. Jedna si od onih polaznika koji maksimalno iskoriste svoje vrijeme na Učilištu. Što bi poručila svim budućim polaznicima?

Nastojim kroz život raditi puno i zabavljati se još i više jer jedno bez drugoga nema smisla. Tako nekako je i izgledalo razdoblje školovanja na Fitnes učilištu. Ostat će mi u najljepšem sjećanju prvenstveno zahvaljujući divnim ljudima koje sam tamo upoznala. Postali su mi novi prijatelji od kojih sam toliko toga naučila te u konačnici pomogli u uspješnom završetku školovanja. Također moji prijatelji i obitelj su mi pružali konstantnu podršku te bi bez njih sve ovo bilo nezamislivo. Ono što bih poručila budućim polaznicima, u prvom redu govorim svojoj sestri koja se dvoumi hoće li krenuti mojim stopama: „Nemojte previše razmišljati, ako je ovo ono što vas zanima. U redu je ako niste sigurni sto posto u odluku i ako nemate viziju što dalje s tim. Samo krenite i sve će  se posložiti samo od sebe. Samo se okružite dobrim ljudima, još boljom voljom i samo gurajte.“ Zaista smatram da je za uspjeh u životu potrebna čarobna trojka: sreća, izvrstan tim i spremnost da riskirate sve.