Bitne informacije:

• Motorička kontrola odnosi se na kontrolu koju živčani sustav ima nad mišićima, a omogućava uvježbane i koordinirane pokrete.
• Motorički program sastoji se od naredbi koje se s najviše razine (mozak) prosljeđuju nižim razinama (živci).
• Kod izvedbe pokreta, kvalitetniji pojedinci se više služe vanjskim silama (gravitacija, sila reakcije podloge) nego silama proizvedenim mišićnim kontrakcijama (koriste ih samo kada je potrebno) te tako postaju efikasniji.
• Naučite prvo obrazac, a tek onda dodajte silu i brzinu.

Puno rasprave se vodi u zadnje vrijeme kada je riječ o ispravnom pokretu. Često se spominje da su neke vježbe funkcionalne, a druge nefunkcionalne. Kao primjer toga navode se vježbe na spravama kao nefunkcionalne, dok se vježbe sa slobodnim utezima navode kao funkcionalne. Zaboravlja se da to uvelike ovisi o cilju koji određena osoba ima (o pojmu funkcionalnog pokreta sam pisao ranije u jednom od blogova).

Kad su u pitanju svakodnevne aktivnosti, odnosno temeljni obrasci kretanja (spuštanje, podizanje, potisci, povlačenja, rotacije/antirotacije, translacije – hodanja i trčanja) izvođenje vježbi s vlastitim tijelom i slobodnim utezima ima više smisla.
Kroz ovaj blog probat ću vam objasniti ulogu motoričke kontrole u procesu te što se to nalazi u pozadini iza svake vježbe koju radite.

Motorička kontrola odnosi se na kontrolu koju živčani sustav ima nad mišićima, a koja omogućava uvježbane i koordinirane pokrete. (1)

Slika 1. Preuzeto iz knjige: Temelji neuroznanosti (str. 31.).

Živčani sustav se sastoji od dva dijela – središnjeg i perifernog živčanog sustava.

Središnji živčani sustav odgovoran je za nadzor cijelog tijela (uključujući i mišiće), a sastoji se od mozga i leđne (kralježnične) moždine. (2)
„Periferni živčani sustav sastoji se od aferentnih puteva (osjetni/senzorni putevi) kojima senzorne informacije (u obliku živčanih impulsa) putuju od senzornih receptora do središnjeg živčanog sustava, i od eferentnih puteva (motorički putevi) kojima motoričke naredbe putuju od središnjeg živčanog sustava prema mišićima.“ (2)

Impulsi (živčani) prenose se motoričkim putevima te mogu imati ekscitacijsko (podražujuće) ili inhibicijsko (opuštajuće) djelovanje na neurone koji inerviraju mišićna vlakna.

Tri sustava su važna za položaj i orijentaciju našeg tijela u prostoru:

1. Vizualni sustav
2. Vestibularni sustav
3. Kinestetički sustav

Slika 2. Preuzeto iz knjige: Temelji neuroznanosti (str 354.)

Na slici ispod su prikazani i tkz. Senzorni (Slika 3) i Motorički (Slika 4) Homunculusi, odnosno prikazi kako bi izgledali dijelovi tijela da su se proporcionalno (u veličini) s dijelovima moždane kore koji ih kontroliraju.

Slika 3. Slika 4.
Preuzeto s: https://images.fineartamerica.com/images-medium-large-5/sensory-homunculus-natural-history-museum-london.jpg
Preuzeto s: https://images.fineartamerica.com/images-medium-large-5/motor-homunculus-museum-model-natural-history-museum-london.jpg

Iz slika možemo zaključiti da su područja šake, ustiju i oka puno više zastupljena u odnosu na mišiće trupa i nogu. Kod navedenih dijelova tijela je i veći broj motoričkih jedinica (jedan živac i sva mišića vlakna koja inervira) tako da su ti pokreti precizniji i kompleksniji.

Da bi pokret bio skladan, mora biti kontroliran i koordiniran. „Pojmovi kontrola i koordinacija usko su povezani – kontrola se odnosi na varijable koje središnji živčani sustav koristi u svrhu kontrole mišića, dok se koordinacija odnosi na to kako se pojedini efektori (npr. mišići, zglobovi, udovi) usmjeravaju na zajednički rad u svrhu izvedbe određenog motoričkog zadatka.“ (2)

Dvije najpoznatije teorije motoričkog programa su:

1. Motorička kontrola (razvio ju je Richard Schmidt 1970-ih) koja objašnjava da: „mozak pohranjuje „formule” za pokret koje se manifestiraju u varijablama izravno povezanim s mehaničkim obrascima karakterističnim za pojedine mišićne akcije“. (2) Karakteristike su da upute daje središnji živčani sustav, procesom kontrole upravlja motorički program, motorički program organizira, inicira i izvršava planirane akcije te promjene u motoričkom ponašanju su linearne. Motorički program sastoji se od naredbi koji s najviše razine (mozak) se prosljeđuju nižim razinama (živci)
2. Teorija dinamičkog sustava (razvijena 1960-ih godina iz matematičke teorije nelinearnih diferencijalnih jednadžbi i njezine primjene u fizici) govori da se obrasci pokreta ne predstavljaju kao „formula” u živčanom sustavu, nego da prirodno izlaze iz fizičkih svojstava mišićno-koštanih i drugih sustava. (2)

Ovaj pristup je različit od prvog, nema više kontrole, podrazumijeva nelinearne promjene, sve informacije su u prirodi i pojedinac ih može opažati te da manji sustavi surađuju jedni s drugima i tako nastaje pokret.

Trenutno je dominantna 1. teorija motoričkog programa.

„Pretpostavlja se da mozak ujedinjuje mišiće u skupine i potom koristi jedan parametar po skupini u svrhu modifikacije razine aktivacije svih mišića unutar skupine.“ (2)
Dakle, mozak djeluje po principu da pamti orkestar, a ne violinu. Pamti mišićne skupine, a ne samo jedan određen mišić. Jačanjem samo određenog mišića na spravi zasebno dobit ćemo puno manji učinak nego ako radimo kompletan obrazac.

Npr. Izvedba ekstenzije koljena na spravi i izvedba čučanja.

Faze učenja motoričkih vještina mogu se podijeliti na 3 faze: (2)

1. Faza – Verbalno-kognitivna faza.
2. Faza – Asocijativna faza.
3. Faza – Automatska faza.

Kod prve faze zadatak je nepoznat, osoba se prilagođava izvedbi i pokušava shvatiti obrazac, a rezultati osciliraju. U drugoj fazi zadatak se usavršava, izvedba postaje kvalitetnija i smanjuje se broj loših ponavljanja. Zadnja faza dolazi nakon velikog broja ponavljanja, pokret je kvalitetan i osoba ga kontrolira bez razmišljanja o njemu. Problem koji se javlja kod zadnje faze je taj da ako je pokret krivo naučen teško ga je poslije ispraviti. Neke je lakše ispraviti (npr. izvedbu čučnja) dok je neke teže (tehnika u skijanju).

Pri učenju novih vještina, svi moramo proći ponovno sve faze jer ne postoji dokaz da postoji generalizacija motoričkih vještina.

Kod izvedbe pokreta, kvalitetniji pojedinci se više služe vanjskim silama (gravitacija, sila reakcije podloge) nego silama proizvedenim mišićnim kontrakcijama (koriste ih samo kad je potrebno) te tako postaju efikasniji. (2) Za isti rad troše manje energije.

Pritom se eliminiraju mišićne kontrakcije koje ne doprinose efikasnosti pokreta (npr. u skijanju nema više ukočenosti gornjeg dijela tijela). Pokreti su ležerniji i precizniji, a uspješnost je veća.
Drugi odličan primjer je i olimpijsko dizanje utega. Sportaši imaju odličnu razvijenu kontrolu i koordinaciju više mišićnih skupina te tako podižu težine koje čak i nekoliko puta veće od vlastite.

Zaključak:

Nemojte brzati prilikom učenja novih zadataka. Kada pravilno usvojite zadatak bit ćete efikasniji i dugoročno uspješniji!