Matija Jelić je bivši/trenutni polaznik i svježi predavač na Fitnes učilištu. Njegova želja za učenjem, znanje i kvalitete koje posjeduje kao osoba logično su rezultirali njegovim angažmanom na Fitnes učilištu. On je jedan od onih osoba koje jednostavno MORATE upoznati. Pa, počnite ovako. Ili upišite Fitnes učilište. LOL

1. Prošli intervju je počeo pitanjem kako to da si upisao Fitnes učilište, a sada je pitanje kako je došlo do suradnje s Fitnes učilištem i tvog prvog predavanja?

Nakon što sam kod Vas završio prvu razinu obrazovanja (instruktor fitnesa u teretani), nekako se između redaka mogla naslutiti mogućnost suradnje u budućnosti. Dvije godine kasnije, ta tema je aktualizirana, a potom i realizirana kroz moj kontinuirani angažman putem raznih kanala vezanih uz učilište i upisom programa usavršavanja za osobnog i kondicijskog trenera. Sad se već znamo dosta dugo i osjećam da je sve došlo prirodno, uz obostrane simpatije i zadovoljstvo suradnjom. Također, Vaš predavač Aleksandar Miketa  (inače moj dragi prijatelj, kojeg iznimno respektiram kao čovjeka i trenera), me profesionalno podržao tako da je vodstvu učilišta sugerirao kako bi me volio vidjeti uz sebe kao asistenta u nastavi. Što je zaista prevagnulo, saznat ćemo na nekom intervjuu gdje ću ja intervjuirati Vas. ?

U međuvremenu smo sjeli na „kavu“, gdje se kroz ugodno čavrljanje provukla i ponuda da se pridružim Vašem team-u. Ja sam tu ponudu naravno objeručke prihvatio i dogovoreno je da ću od 11. generacije nadalje raditi na nastavi kao asistent-predavač.

Do prve solo „gaže“  je došlo putem koji za mene možda nije bio onako komforan i postepen kako bih ja to htio, ali se u poslu događa dosta često. Vrlo brzo nakon što sam počeo asistirati, glavni predavač nije mogao odraditi neki termin i dobio sam ponudu koju nisam mogao odbiti. Na sreću, pod plahtama me nije dočekala odrezana konjska glava („Godfather“ referenca, za one kojima je ova crtica pregroteskna bez poznavanja njene pozadine), već informacija da za dva tjedna idem u Rijeku. Sam. Prva reakcija je bila ta da sam se smrznuo, a odmah potom povratna informacija samom sebi da nemam što čekati. Nikad nije pravo vrijeme ni za što. I uvijek je pravo vrijeme za sve. Naravno, taj unutarnji monolog nije bio tako romantiziran kako ga ovdje karikiram, ali sam otišao i odradio.  Odlični polaznici iz Rijeke i Centar Miketa gdje se osjećam k’o doma su se pokazali kao pun pogodak za ovakvo što i pomogli da mi predavanje prođe što ugodnije.

2. Kakav je bio osjećaj naći se s „druge strane“?

Iako treninge vodim već dugi niz godina, raditi kao predavač u obrazovnoj ustanovi je privilegija koja sa sobom povlači veliku dozu odgovornosti, ali i malo drugačiji pristup. Kad kažem drugačiji pristup, ne želim reći kako se na mojim treninzima ne radi ozbiljno i odgovorno. Ono što impliciram je da se u internom „laboratoriju“ ponekad njeguju pomalo nekonvencionalne retoričke i pedagoške metode, interne šale i opušten odnos.  Jednostavno je drugačije. U kontekstu učilišta ili drugih radionica na kojima sudjelujem s „druge strane“ to sve ipak mora biti malo profesionalnije. I to je dobro, jer me uči nekoj korisnoj prilagodljivosti i razvoju vještina oko kojih se malo više trebam potruditi.

Kao što sam već naveo u prethodnom odgovoru, ispočetka mi je sve to skupa bilo poprilično intimidirajuće, pogotovo promatrajući iskusnije kolege na djelu. No, kad „predstava“ krene i spadne taj neki filter treme, sve je to manje-više isto. Što se nekog socijalnog aspekta tiče, ljudi vole otvoren i prijateljski pristup i s te strane mislim da mogu ponuditi dosta. Opet, postoje i ljudi kojima pretjerana izravnost i iskrenost ne odgovara, pa s time treba pažljivo dozirati. Sve u svemu, imam još puno za raditi, ali i sreću što mi je pružena prilika učiti od vrhunskih majstora svojeg zanata

3. Koju tematiku najviše voliš predavati i zašto?

Nekako se uvijek nađem u mišićnom fitnesu, metodici treninga s opterećenjem i temeljnim obrascima kretanja. Najčešće se do sada kao lajtmotiv pojavljivao kettlebell, potom ostali rekviziti iz kategorije slobodnih utega te suspenzijske trake. S obzirom na to da s Miketom i instruktorima podučavam i u sklopu Efficient Training Method sustava, gdje se dosta orijentiramo na rad s kettlebellom, jedno je komplementarno drugome.
Ne pokušavam izmišljati toplu vodu; temelji su postavljeni već davno, samo su se kroz rast tržišta i eksploataciju neznanja konture malo zamutile. U prisustvu hrpe informacija može se povjerovati zbilja u svašta, ili prestati vjerovati u išta. Općenito ne volim kad postoji previše opcija. Odlasci u dućan me znaju izbezumiti. Kupnja četkice za zube mi uzme 30 minuta, a uvijek kupim istu. Tako je nekako i u fitnesu sada – netko kaže da ta četkica više ne valja jer postoji nova i bolja, od koje rastu novi zubi; ili se pokazalo da stara nikad nije niti bila dobra. Često se desi da osoba koja to tvrdi ima limitiran broj tih novih četkica kod sebe.
Postoji razlog zašto osnove nazivamo baš tako. Manje zaista jest – više. Cilj je ljudima skratiti vrijeme tapkanja u mraku i zamaranja s nebitnim detaljima, pogotovo ako temelji nisu još niti postavljeni. Isto tako, volim dijeliti iskustva sa terena, a ne samo inzistirati na suhoparnoj faktografiji. Uzmimo primjer autoškole – onako kako vozite s instruktorom i ono što će se događati u stvarnom životu su često dosta drugačije stvari. Puno se improvizira, naiđe se na više slijepih ulica, tu i tamo se krivo skrene, itd. Zato je bitno ljude učiti prilagodbi i transferabilnosti treninga i pridruženih navika na svakodnevni život.

4. Osim novosti da si se pridružio predavačkom timu, novo je i da se ovu subotu otvorio tvoj fitnes centar. Kako si se upustio u taj projekt i kako su išle pripreme?

U novi projekt sam se upustio nakon zatvaranja starog prostora, gdje sam bio u aranžmanu koji mi nakon određenog vremena više nije odgovarao. Isprva sam htio kompletno ispod radara otvoriti neki mali prostor za svega nekoliko ljudi i osobne treninge, ali mi je u periodu zatvaranja starog prostora moj brat predložio suradnju pa smo zajednički odlučili isfurati nešto malo veće. Ja sam angažiran oko tehnikalija i fitnes management-a, dok je brat preuzeo dobar dio birokracije i zakonskih stvari, čega se ja apsolutno užasavam. Vremena je za sve bilo stravično malo i dosta toga se zakompliciralo, no to valjda tako ide. E da, prostor se zove Grindhouse i smješten je u Zagrebu. ?

ni koji dolaze na grupni program najčešće nemaju neke posebne zahtjeve pa zato i odabiru grupne treninge. Ili nemaju novaca za osobne treninge. Tako da tu stvari koncipiram prema onome što mislim da ljudi trebaju, a ako sam posebno dobro raspoložen, nekad poslušam i želje. ?
Imam napredniju grupu, gdje radim s nešto iskusnijim vježbačima, i tzv. početničku grupu (ne volim baš taj izraz jer može nositi nekakvu negativnu konotaciju) gdje razvijamo širi spektar bazičnih kvaliteta na nižoj razini intenziteta. Inzistiram na optimalnoj tehnici izvedbe i ostavljam nešto prostora za autoregulaciju onima kojima vjerujem. Izbjegavam rad u velikim grupama, ali se nekad desi da dođe puno ljudi. Nisam najveći fan kružnih divljanja s 1000 vježbi, „cipelarenja“ tabatama u nedogled i slično.

Privatnim klijentima omogućujem veći prostor za individualne želje i potrebe. Ja im naravno dajem do znanja što mislim i radim po principima za koje mislim da nose nekakve benefite gledajući širu sliku. A sad, ako netko želi imati veći 1RM na benchpress-u, meni je to skroz u redu, složit ću mu nekakvu periodizaciju i napravit ćemo što je potrebno da se brojke dignu. Moram od nečega živjeti. A da budem iskren, volim i ja nekad leći na klupu, ugodno je.

6. Što je još u planu za 2018. godinu?
Za početak, ostati živ bi bilo odlično. Uz to, češće oprati suđe, skratiti dlake na licu i početi prestajati pušiti su neke stvari koje su mi također na listi prioriteta. Zaozbiljno, nemam nekih strogih (novo)godišnjih odluka niti percipiram neke uvriježene vremenske okvire. Volio bih u skorije vrijeme skončati usavršavanje za osobnog i kondicijskog trenera na Fitnes učilištu, više vremena posvetiti privatnom životu i vratiti se u ritam treninga kakav mi odgovara. Više vremena provoditi u prirodi i s ljudima koje volim.
S druge strane, tu je optimizacija dvorane za treniranje te istovremeno napredovanje kao učenik i učitelj (što nisu nužno odvojene stvari). Želim si osloboditi više prostora za čitanje i učenje, jer mislim da je za kvalitetnog učitelja/instruktora/trenera potreban dobar balans između edukacije i performansa, teorije i prakse. Stalni angažman na terenu mi pomaže brušenju jednog seta vještina, no konstantno izvoditi, a pritom ne imati vremena za ostale stvari isto nije recept koji mi je dugoročno prihvatljiv.

photo by Mislav Žabarović