Tijekom izvođenja neke sportske aktivnosti, ali i svakodnevnog kretanja, tijelo se često mora stabilizirati u djeliću sekunde. Doskok nakon skoka, iznenadna promjena smjera kretanja ili proklizavanje stopala u doticaju s podlogom su samo neki od primjera situacija u kojima je potrebno brzo prepoznati promjenu položaja tijela i proizvesti odgovarajuću mišićnu „reakciju“ kako bi se tijelo (ili dio tijela) stabiliziralo i spriječilo eventualne ozljede.

Ti neočekivani vanjski ili unutarnji podražaji koji narušavaju ravnotežu (npr. guranje, promjena smjera, pomicanje podloge, proklizavanje…) nazivaju se perturbacijama, a reaktivna stabilizacija bi, sukladno tome, bila sposobnost tijela da brzo reagira na ovakve podražaje te da brzo uspostavi kontrolu nad tijelom ili njegovim dijelovima (zglobovima). Posturalna kontrola koju uspostavljamo nakon podražaja je složena motorička sposobnost koja uključuje povezivanje informacija iz vidnog, vestibularnog i somatosenzornog sustava, a reakcija našeg tijela ovisi o smjeru i intenzitetu poremećaja, zadatku, okolini i prethodnom iskustvu osobe (1).

Anticipacijska VS reaktivna stabilizacija

U teoriji (i praksi ) postoje dva slična (ali različita) pojma vezana uz stabilizaciju – anticipacijska i reaktivna stabilizacija. Kod anticipacijske stabilizacije tijelo unaprijed zna što slijedi, odnosno – to je sposobnost tijela da unaprijed pripremi mišiće za pokret koji će uslijediti jer očekuje taj pokret (npr. kada želimo podići tešku vrećicu s poda – aktiviramo mišiće trupa kako bismo stabilizirali kralježnicu, ili kada očekujemo da će netko baciti medicinku prema nama – unaprijed zauzimamo stabilniji položaj i aktiviramo trup…). Reaktivna stabilizacija, nadalje, započinje tek nakon podražaja koji nije bio očekivan, odnosno – kada se motorički odgovor mora brzo prilagoditi novonastaloj iznenadnoj situaciji (npr. kada stojimo u autobusu, a vozač naglo zakoči ili kada trener neočekivano gurne vježbača dok vježbač pokušava održati stabilan položaj) (1).

Može li se reaktivna stabilizacija trenirati?

Reaktivne reakcije se mogu poboljšavati ponavljanim izlaganjem odgovarajućim podražajima. Kada se osoba u sigurnim i kontroliranim uvjetima više puta suoči s gubitkom ravnoteže, živčani sustav postupno prilagođava mišićni odgovor. Reakcija može postati brža i učinkovitija, uz bolju kontrolu pomicanja centra mase. Istraživanja pokazuju da se tijekom ponavljanja perturbacija mijenja organizacija mišićne aktivnosti, što upućuje na motoričko učenje i prilagodbu, a ne samo na kratkotrajnu refleksnu reakciju (2).

Trening koji se koristi za poboljšanje reaktivne ravnoteže u znanstvenoj se literaturi najčešće naziva treningom ravnoteže izazvanim perturbacijama. Takav trening podrazumijeva ponavljano izazivanje kontroliranog poremećaja ravnoteže kako bi osoba uvježbala odgovarajuću reakciju, primjerice korektivni korak, promjenu položaja tijela ili brzo povećanje mišićne aktivnosti (3). Važno je, međutim, naglasiti načelo specifičnosti. Ako želimo poboljšati sposobnost stabilizacije pri doskoku, potrebno je trenirati različite oblike doskoka. Ako želimo poboljšati reakciju na proklizavanje ili gubitak ravnoteže pri hodu, trening bi trebao sadržavati sigurne i kontrolirane zadatke koji izazivaju upravo takvu vrstu reakcije. Poboljšanje u jednom zadatku ne mora se u potpunosti prenijeti na sve druge nepredvidive situacije (3).

Posebnu pažnju treba obratiti i na to kada će se u program treninga uvesti ovakvi zadaci. Zadatke reaktivne stabilizacije potrebno je uvoditi postupno. Prije uvođenja nepredvidivih podražaja/perturbacija vježbač bi trebao moći kvalitetno izvesti osnovni zadatak u predvidivim i kontroliranim uvjetima. Primjerice, prije jednonožnog doskoka uz neočekivanu promjenu smjera trebao bi moći kontrolirano izvesti unaprijed dogovoren jednonožni doskok.

Najviše istraživanja perturbacijskog treninga provedeno je među starijim osobama i osobama s povećanim rizikom od pada. Meta-analiza 29 kontroliranih istraživanja pokazala je da su osobe koje su provodile trening reaktivne ravnoteže imale manju vjerojatnost pada i manji ukupan broj padova u svakodnevnom životu u usporedbi s kontrolnim skupinama. U skupinama koje su provodile reaktivni trening zabilježeno je ipak više neželjenih događaja, što naglašava potrebu za odgovarajućim osiguranjem i stručnim nadzorom (4).

Reaktivna stabilizacija često se povezuje s BOSU loptama, balansnim pločama i drugim nestabilnim podlogama. Takva pomagala mogu biti korisna za razvoj određenih aspekata ravnoteže, ali vježba na nestabilnoj podlozi nije automatski i trening reaktivne stabilizacije. Ako vježbač unaprijed zna da je podloga nestabilna, može se pripremiti prije početka zadatka. U tom slučaju velik dio stabilizacije može biti anticipacijski. Da bi zadatak naglašenije uključivao reaktivnu komponentu, promjena bi trebala biti barem djelomično nepredvidiva, primjerice neočekivani smjer povlačenja, signal za kretanje ili sigurna vanjska perturbacija.

Zaključak

Reaktivna stabilizacija predstavlja sposobnost brzog uspostavljanja kontrole nakon neočekivanog poremećaja ravnoteže. Ona ne ovisi samo o jakosti mišića, nego i o sposobnosti živčanog sustava da prepozna promjenu, odabere odgovarajuću strategiju i pravodobno organizira mišićni odgovor. U treningu je treba razvijati postupno, od jednostavnih i predvidivih zadataka prema složenijim zadacima koji uključuju brzinu, promjenu smjera i nepredvidive podražaje. Pritom cilj nije izazvati što veći gubitak ravnoteže, nego stvoriti dovoljno zahtjevan, ali siguran podražaj na koji vježbač može kvalitetno reagirati.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da se reakcije na perturbacije mogu uvježbavati te da takav trening može poboljšati reaktivnu ravnotežu. Dokazi o smanjenju padova najčvršći su kod starijih osoba i populacija s poremećajem ravnoteže, dok su učinci specifičnog treninga reaktivne stabilizacije na sportsku izvedbu i sprječavanje ozljeda kod zdravih sportaša još nedovoljno razjašnjeni. Zato reaktivnu stabilizaciju treba promatrati kao vrijedan dio cjelovitog programa, uz razvoj snage, jakosti, tehnike doskoka, koordinacije i sport-specifičnih sposobnosti, a ne kao zasebno „čarobno rješenje“.