Znate one ljude koji naprosto imaju više sati u danu od nas ostalih? E pa naša bivša polaznica, sada instruktorica fitnesa u teretani, Ana Goršeta, je jedna od tih koja u danu stigne više toga nego netko u cijelom tjednu. Ona je socijalna pedagoginja, certificirana je za realitetnu psihoterapiju i, od nedavno, instruktorica fitnesa. Kako joj to uspijeva i što planira u svom daljnjem radu i razvoju, pročitajte u intervjuu:

1. Ana, oduvijek si aktivna i jako teško zaustavljiva. Sve je krenulo s rukometom kojim si se najdulje i bavila, ali na tome, naravno, nisi stala. Možeš li nam malo opisati tvoj sportski put?

Da, dakle moramo ići i malo prije rukometa, jer u nižim razredima osnovne škole malo sam lutala, tako da sam trenirala klizanje, košarku i plesala folklor u kojem sam se zadržala 8 godina. Rukomet je na kraju prevagnuo i od zabavne sportske aktivnosti pretvorio se u životni stil. Trenirala sam 15 godina. Nakon toga, s obzirom na promijenjene okolnosti, nisam više mogla pratiti taj tempo treninga i utakmica i tražila sam nešto novo. Počela sam trenirati funkcionalni trening, koji mi se jako svidio, gdje sam i danas. Uz to sam počela plesati s-faktor u koji sam se jednostavno zaljubila. Unazad godinu dana malo sam zagazila i u svijet joge.

2. Tvoj obrazovni put je također bio vrlo šarolik, možda čak i više od sportskog. Socijalnu pedagogiju završila si u svom stilu, hiperaktivno i s još minimalno 3 obveze dnevno. Što je bio tvoj glavni pokretač? Podijeli s našim čitateljima kako je izgledao tvoj tipičan dan za vrijeme studiranja (da se i oni malo začude J).

Moj glavni pokretač je bila strast prema zanimanju koje sam odabrala. Uopće nisam osjećala težinu ili pritisak fakultetskim obavezama jer sam bila na svom teritoriju. Na trećoj godini faksa u meni se rodila znatiželja prema psihoterapijskom poslu i upisala sam Realitetnu psihoterapiju i Teoriju izbora, što je došlo na moju primarnu struku kao šlag na tortu. Tijekom tih godina koje sam provela na fakultetu uključivala sam se u razne projekte i treninge kako bih uzela što više prije nego zakoračim u svijet rada.

Haha…moj tipičan dan…ovako je otprilike izgledao. Dizala sam se oko 7, a počinjala sam s obavezama u pola 8. Prije predavanja odradila bi dvoje ili troje instrukcije iz matematike i fizike, pa bi odradila trening. Nakon toga odlazila bi na predavanja te bi imala ili neki nadzor ili radionicu koje sam vodila za djecu. Navečer me čekao trening na kojem sam trenirala djecu. Nakon toga imala bi svoj rukometni trening ili svoje djevojčice koje su tada igrale kadetsku ligu. Uglavnom, moj raspored je bio vrlo strukturiran i dinamičan. To me i ispunjavalo.

3. Obrazovanja ti očito nije bilo dosta te se odlučuješ za upis Fitnes učilišta. Kako je došlo do te odluke? Što te posebno privuklo?

Potkovala sam se dosta dobro za moju primarnu struku i shvatila sam da bih u još nešto željela malo bolje zagaziti. Oduvijek sam bila „sport addict” i imala sam dobru podlogu te sam za Fitnes učilište čula da će mi to sve uokviriti i tako je i bilo. Privuklo me to što sam čula dobre recenzije o Učilištu.

4. Kako si zadovoljna kvalitetom i kvantitetom usvojenog sadržaja? Jesu li se na predavanjima pojavile neke nove ideje?

Zadovoljna sam time što mi je Fitnes učilište pružilo jer su ispunjena moja očekivanja. Sad malo iz profesionalne uloge, predavači su bili vrlo otvoreni i radili su na dobrim odnosima, što znamo da je bitno, ako ne i ključno u usvajanju novih znanja. Željela sam praksu i to sam dobila. Teorije je bilo točno koliko je potrebno za razumijevanje i aktivno praćenje predavanja.

5. Trenutno radiš primarno s djecom i mladima. Koje je tvoje mišljenje o zdravstveno usmjerenom vježbanju s tom populacijom? Kakvi su danas trendovi i smatraš li da strukturirano i planirano vježbanje može biti dobar zaštitni faktor za razvoj različitih poremećaja u ponašanju, ali i teškoća tjelesnog i mentalnog zdravlja?

Da, okružena sam djecom i mladima, kako u školi u kojoj radim, tako i kroz savjetovanje i nadzor koji obavljam preko Centra za socijalnu skrb. Ono kako ja vidim fizičku aktivnost općenito kod te populacije je da je ima daleko premalo. Djeca su jako vezana za računala i mobilne uređaje i okupirani su istim. Vrlo često nemaju volje niti ideju što bi vježbali i gdje. Smatram da bi upravo tu naviku, zdravstveno usmjerenog vježbanja, trebalo usađivati i njegovati već vrlo rano. Kao trend danas među mladima mislim da je definitivno sjedilački način života uz virtualnu komunikaciju. Ono što bih ja željela je nekako objediniti obje moje struke sada, kako bih osmislila neki preventivni program koji bi upravo na tome radio. Smatram da uistinu stoji to da je u zdravom tijelu zdrav duh stoga mislim da je potreban upravo holistički pristup kako bi rezultat rada s mladima u riziku bio adekvatan i dugoročan.  Tu se nadam i otvorenosti Fitnes učilišta kao partnera u nekim od projekata.

6. Možeš li s nama podijeliti neke od svojih planova? S ovoliko puno kvalifikacija, tolikom energijom i sposobnošću, vjerujem da planova ne manjka.

Planovi koje imam za iduću godinu su upravo usmjeriti energiju svom poslu u školi u prevenciju mnogobrojnih rizičnih čimbenika s kojim se djeca danas susreću, gdje mislim da će mi znanje koje sam stekla na Fitnes učilištu uvelike pomoći da osmislim program koji promovira zdrave izbore i stil života. Nadalje, ono što mi je u planu je početi intenzivnije raditi s vježbačima. Iako, moram priznati da su mi djeca i mladi slaba točka tako da vjerujem da ću se upravo u toj populaciji dodatno profilirati. To je samo neki okvir jer s obzirom na način života nikad ne znam što će me uhvatiti. Ne bojim se da će manjkati posla i prilika i jako se veselim zakoračiti u svaki novi projekt koji mi se pruži.