Siguran sam kako je većina ljudi koji su u fitnes industriji, čula za izraz „core“ ili su čuli rečenice poput „danas ću odraditi vježbe za trbuh tj. core“, „znaš li neke dobre vježbe za core, htio bih imati six-pack“, „u sportu je najbitniji core odnosno trbušni zid“. Možemo naići i u popularnim medijima na naslove poput „tri najbolje vježbe za ravan trbuh i core“, „ojačajte core pomoću ovih vježbi“, „nekoliko core vježbi kojima ćete dobiti six-pack“ i sl. Dakle, po svemu sudeći, „core“ je sinonim za trbušne mišiće, trbušnjake, six-pack ili kako god ih već nazivate, jel’ tako? Naravno da ne! Izraz „core“ je zapravo vrlo čest u marketingu u kojem se promovira određena metoda vježbanja ili određena sprava koja cilja trbušnu skupinu mišića. U tim slučajevima, cilj je estetika, odnosno razvoj „six-pack-a“ zanemarujući potencijalne funkcionalne prednosti i prednosti povezane sa sportskom izvedbom. U znanstvenim radovima postoji niz klasifikacija i definicija „core“ mišića ovisno o perspektivi autora kao i o području istraživanja.

Vježbe za trup odnosno „core“, bitne su kao temelj za tipične programe treninga s opterećenjem kao što je power clean, stražnji čučanj, stojeći potisak i sl. Nadalje, određene vježbe za trup specifično imaju za cilj povećanje stabilnosti kralješnice, prijenos sile koja uzrokuje pokret u određenom zglobu i brzinu pokreta u zglobu.

Mišiće trupa (eng. core muscles) najjednostavnije možemo podijeliti u dvije skupine, unutarnju i vanjsku skupinu. U većini slučajeva, vanjska i unutarnja skupina mišića zajednički djeluju u izvedbi pokreta.

Živčani sustav inervira mišiće ovisno o zahtijevima vježbe ili pokreta. Ako vježba ili pokret ne zahtijeva aktivaciju mišića stabilizatora trupa, mozak ih neće aktivirati. Stoga, vježbama na mašinama koje fiksiraju tijelo aktiviramo vanjske grupe mišića. Gledajući samo mišiće trupa, primjerice u vježbi za prsa na press mašini, aktivira se rectus abdominis, koji pripada vanjskoj skupini mišića trupa, kako bi stabilizirali leđa, dok se primjerice transversus abdominis ne aktivira upravo zbog toga jer koristimo press mašinu koja fiksira tijelo. Dakle, jača se samo vanjska skupina mišića trupa, dok aktivacija unutrašnje skupine mišića nije potrebna. Rezultat toga je funkcionalna neravnoteža između vanjskih i unutrašnjih mišića trupa. U svakodnevnim aktivnostima, poput ustajanja iz stolice ili stavljanja kutije na najvišu policu, nemamo pomoćno sredstvo koje će fiksirati naše tijelo. Ono što će fiksirati naše tijelo, točnije ono što će nam stabilizirati trup, su mišići trupa koji pripadaju unutrašnjoj skupini.

Neravnoteža jakosti mišića trupa može dovesti do lošeg obrasca kretanja i ozlijede (Cook and Gray, 2003). Vrlo je važno znati kako se neravnoteža mišića trupa može razviti zbog dinamičkih ponavljajućih obrazaca pokreta u određenom sportu ili zbog radnog mjesta osobe. Primjerice, tenisač koji konstantno trenira servis može razviti neravnotežu u jakosti između anteriornih i posteriornih mišića trupa (mišića s prednje i stražnje strane tijela). Anteriorni mišići trupa puno su više aktivirani prilikom servisa, samim time se više i razvijaju, što može dovesti do prevelike jakosti u odnosu na posteriornu skupinu mišića. Isto tako, osoba koja ima uredski posao i većinu radnog vremena provede sjedeći pred kompjuterom, može razviti problem adaptivnog skraćivanja fleksora (pregibača) kuka. To može rezultirati slabljenjem trbušnog zida i stezanja posteriornih mišića trupa , što uzrokuje lordozu u donjem djelu leđa.

PODJELA MIŠIĆA PO SKUPINAMA

Unutrašnja se skupina mišića trupa sastoji od 4 mišića koji tvore funkcionalnu jedinicu čija je glavna funkcija pružiti stabilnost leđima, rebrima i zdjelici. Unutrašnji mišići tvore dio granice abdominalne šupljine.
Unutrašnji mišići trupa (poredani od gore prema dolje):

1. Duboki erector spinae – multifidus
2. Dijafragma
3. Transversus abdominis
4. Mišići dna zdjelice (eng. the pelvic floor muscle)

Funkcija unutrašnjih mišića je stabilizacija leđa, koja je bitna za glavu, gornje i donje udove jer omogućuje stabilnu bazu za stvaranje pokreta. Jednostavnije, stabilizacija počinje u mišićima trupa i prolazi od centra prema periferiji (udovima i glavi). Neadekvatna funkcija unutrašnjih mišića trupa utjecati će na stabilnost udova kao i na stabilnost kralješnice (povećana lordoza i kifoza prilikom vježbanja).
Tijekom kontrakcija mišića, pupak se povlači prema unutra, a obje strane zdjelice povlače se jedna prema drugoj što dovodi do značajne lančane reakcije u torakolumbarnoj fasciji koja je povezana s donjim kralješcima. Transversus abdominis povezuje se s torakolumbarnom fascijom, te svojom kontrakcijom povlači fasciju s obje strane kralješnice. Rezultat toga je povećana stabilnost s obje strane kralješnice istovremeno.

U vanjsku skupinu mišića trupa pripadaju slijedeći mišići:

1. Internal oblique
2. External oblique
3. Rectus abdominis
4. Erector spinae vanjski sloj

Vanjska skupina mišića trupa namijenjena je za stvaranje pokreta.

Osim ove podjele, u Tablici 1. možete vidjeti nešto drugačiju podjelu mišića trupa, točnije na globalne i lokalne mišiće trupa, te na mišiće koji prenose silu iz mišića trupa do gornjih i donjih udova i obratno koji su navedeni u Tablici 2.

Tablica 1. Klasifikacija mišića trupa i primarna funkcija (Willardson J.M. (2014). Developing the core)

Tablica 2. Klasifikacija mišića trupa i primarna funkcija (Willardson J.M. 2014)
S praktičnog stajališta, lokalni mišići stabilizatori trupa ne mogu se aktivirati neovisno o globalnim mišićima stabilizatorima trupa. Postoji nekoliko studija koja to i dokazuju. Tako su primjerice Cholewicki i Van Vliet (2002) mjerili doprinos različitih mišića trupa na stabilnost lumbarnog djela kralješnice u sjedećoj (fleksija i ekstenzija trupa, rotacija trupa i lateralna fleksija trupa) i stojećoj (vertikalno opterećenje trupa ) izometričkoj vježbi. Mjerili su aktivnost slijedećih mišića: rectus abdominis, multifidus, psoas, external oblique abdominis, latissimus dorsi, quadratus lumborum, erector spinae i internal oblique abdominis. Otkrili su kako je nekoliko različitih mišića doprinijelo stabilizaciji lumbarnog djela leđa ovisno o smjeru i magnitudi opterećenja. Isključenje bilo kojeg mišića nije reduciralo ukupnu stabilnost kralješnice za više od 30%.

Stoga bi vježbe za stabilizaciju trupa, te za rehabilitaciju, trebale uključivati cijelu muskulaturu trupa i motoričku kontrolu pod različitim uvjetima opterećenja. Arokoski i sur. (2001) su u svom radu uspoređivali aktivnost rectus abdominisa, external oblique abdominisa, longissimusa thoracisa i multifidusa kroz 16 vježbi koje su se izvodile ležeći (na trbuhu i leđima), sjedeći i stojeći. Otkrili su kako multifidus, koji pripada lokalnim stabilizatorima trupa i longissimus thoracis, koji pripada globanim stabilizatorima trupa, imaju sličan obrazac aktivacije i istovremenu funkciju. Stoga, lokalni i globalni stabilizatori trupa esencijalni su za stvaranje adekvatne stabilizacije trupa za kompleksne vježbe ili pokrete. Možemo zaključiti kako lokalni stabilizatori trupa nisu jedini mišići koje treba razvijati za stabilizaciju, što se uglavnom promovira, već je potrebno razvijati sve grupe mišića trupa.