Iza svake diplome krije se priča, a Nikolinin put do titule fitnes instruktorice bio je sve samo ne jednostavan. Od vrhunske učenice i profesorice matematike, preko sportskih uspona, zdravstvenih izazova i ozljede neposredno prije završnog ispita, do osobe koja danas želi pomagati drugima da treniraju pametnije i kvalitetnije – njezina priča dokaz je da upornost zaista pronalazi put.

1. Draga Nikolina, profesorica si matematike i bivša odbojkašica, međutim, potaknuta svime što si mi rekla, s tobom želim napraviti malo drugačiji intervju pa te neću previše pitati o matematici – više me zanima ono što se krije malo dublje ispod površine… Za početak nam reci nešto o sebi. Kakva je Nikolina? )

Najprije bih se htjela zahvaliti na ovoj prilici i stvarno sam počašćena i sretna jer je netko prepoznao moj trud. Oduvijek sam bila znatiželjna po prirodi i rekla bih da je to možda moja najistaknutija osobina. Obožavam učiti i duboko se unijeti u teme koje me privlače što me onda puni pozitivnom energijom koju moram negdje kanalizirati. Trenutno je to najčešće teretana jer mi je treninge u gymu najlakše prilagoditi rasporedu, a bonus je što mi pružaju i veliko zadovoljstvo. Veliki sam optimist općenito u životu i uvijek imam nekakve želje i ciljeve kojima težim. U kontekstu fitnesa, želja bi mi bila spojiti svoje iskustvo u poučavanju, analitički način razmišljanja i osobno fitnes putovanje kako bih sebi i ljudima oko sebe pomogla da treniraju pametno, sigurno, rasterećeno i bez ozljeda.

2. Do kraja osnovne škole si se bavila odbojkom, ali zbog nekih privatnih okolnosti odlučila si se ipak posvetiti drugim talentima i interesima. Što se u tom periodu promijenilo u životu kakvog si do tada poznavala?

Da, odbojka je bila moj prvi kontakt sa sportskim svijetom i kroz nju sam stekla naviku treniranja barem 2-3 puta tjedno. S naglim prestankom treniranja, u 1. razredu srednje škole, dobila sam 10 kilograma u kratkom periodu i prvi put spoznala koliku važnost je pokret prethodno imao ne samo za moje fizičko, nego i psihičko stanje. U 3. razredu srednje škole iz očaja sam počela trčati (što je tada bilo još neuobičajeno u maloj sredini odakle dolazim). Ubrzo sam uvidjela veće promjene u stanju uma i izgledu, a potom sam napravila i prvi korak u lokalnoj teretani. Iako mi je isprva bilo neugodno jer su u teretani bili uglavnom dečki, imam samo najljepše uspomene i zahvalnost prema trenerima koji su me naučili koristiti sprave i utege te od tada ostajem „navučena“ na gym.

Dolaskom na faks u Zagreb, učenje dugo u noć i dugotrajno sjedenje gurnuli su sport ponovno u drugi plan, a kasnovečernji grupni Insanity treninzi nimalo nisu pomogli. Dobila sam dijagnozu autoimune bolesti štitnjače (Hashimoto) i s obzirom na svoju sklonost rješavanju problema, iz godine u godinu sam postajala sve svjesnija svojih nepovoljnih obrazaca razmišljanja i metoda nošenja sa stresom. Otad je krenula moja 10-godišnja potraga za izlječenjem i sustavno učenje o prehrani, kretanju, živčanom sustavu, utjecaju misli, osjećaja i okruženja na dobrobit i kvalitetu života.

3. Što ti je ustvari bila nit vodilja za upis Fitnes učilišta? Zbog čega si se odlučila na taj korak?

Još prilikom odabira faksa me privlačila ideja da upišem KIF, vjerojatno zato što se nisam nastavila baviti sportom i to mi je nedostajalo, ali osim kineziologije se na popisu nalazilo još puno opcija pa sam jednostavno morala “presjeći” ostavivši samo matematiku. Sjećam se da sam kasnije kroz zezanciju ljudima govorila da mi je životna želja biti profesorica matematike koja ima svoju teretanu i usput je DJ haha, s tim da pritom ni samu sebe nisam ozbiljno shvaćala jer sam tada očekivala da će smjer za koji se odlučim definirati cijeli moj život. Nekad kasnije u životu sam čula da takve želje koje izgovorimo kroz zezanciju treba najviše slušati jer su one najbolji pokazatelj u čemu zapravo uživamo i posljedično u tome najbrže napredujemo. Kad sam preko Instagrama saznala da postoji Fitnes učilište bila sam presretna jer sam shvatila da upisivanje KIF-a nije bila jedina opcija da ostanem povezana sa sportom na ozbiljniji način. Htjela sam da mi netko sistematično predstavi sve što trebam znati o treniranju u teretani da bih pomogla i sebi optimizirati treninge. Tako sam se nakon dvije godine premišljanja konačno upisala na program za instruktora fitnesa u teretani.

4. Gotovo na samom kraju edukacije na Fitnes učilištu, dogodilo ti se ono od čega svaki sportaš/rekerativac strepi prije važnog sportskog događaja (u tvom slučaju – prije završnog ispita)...

Da, dogodila mi se najbizarnija ozljeda ikad – prilikom dubokog čučnja u dućanu mi je puknuo menisk i nije bilo drugog rješenja osim operacije jer nisam mogla ispružiti nogu. Kroz život su me ustvari pratile brojne ozljede (lom ključne kosti, lom lakatne kosti, uganuća gležnjeva, nagnječenja prstiju na odbojci itd.) i na koncu koljeno 2 tjedna prije završnog ispita na Fitnes učilištu. Tek sam na predavanju prvi put čula za pojam hipermobilnosti, što su mi profesori potvrdili da je i kod mene slučaj, nakon čega su mi se počele slagati „kockice“ u glavi.

Nakon operacije meniska suočila sam se s mislima da je pokret kakvog sam poznavala za mene prošlost i da “nikad više neće biti to to”. Počela sam sumnjati da neću uspjeti ostvariti taj cilj unutar godinu dana jer je oporavak išao jako sporo zbog gubitka velike količine mišića. Međutim, trening po trening, bolje poznavanje anatomije nakon odslušanih predavanja i upornost su me doveli do položenog ispita u 9. mjesecu što iskreno ni sama nisam očekivala.

5. Da – i to si, mogu slobodno reći, „rasturila“ pismeni dio ispita! S obzirom na sve što si prošla, moram ti reći da sam neopisivo ponosna na tebe! Jer netko drugi bi možda odustao, ali ti se stisnula zube, „zagrizla“ i odradila to na takvoj razini da si me oduševila! Ako tako pristupaš svemu u životu, a vjerujem da da, mogu samo reći svim osobama koje čitaju ovaj blog da zapamte tvoje ime – jer će za njega sigurno još puno puno puta čuti! Za kraj mi reci kako se sad osjećaš nakon svega što si prošla i koji su ti planovi za budućnost? Što sve možemo očekivati od tebe za npr. 5 godina?

Ne znam uopće što reći na ovakve pohvale osim jedno veliko hvala i da mi je srce puno. Netko bi rekao “pa naravno da ćeš položiti kad si imala 8 mjeseci za učenje”, ali ja sam 3 od tih 8 mjeseci učila hodati, a ostalih 5 sam bila na leg press mašini haha. Šalu na stranu, učilo se, čak i kroz audiozapise koje bih si snimila na mobitel i preslušavala na putu do posla i natrag jer uz trening 3 puta tjedno ponekad nisam imala više vremena.

Danas se nakon svega osjećam iznimno osnaženo, hrabro i odlučno da sve što sam naučila nastavim primjenjivati i širiti dalje prisjećajući se koliko je i meni svaka informacija pomogla onda kad sam to najmanje očekivala.

Što se tiče planova za budućnost, sigurno ću se osobno ozbiljnije posvetiti treningu jer sad imam puno manje straha od ozljeda koji je ranije bio prisutan. Planiram početi raditi s bliskim ljudima koji su već izrazili interes tako da mi je to bila dodatna motivacija.

Ako razmišljam samo o trenerskom poslu, poseban fokus planiram staviti na hipermobilnost, stabilizaciju i izgradnju mišića jer je to nešto što mi i samoj najviše treba. Svakako ću nastaviti učiti o područjima koja me iznimno zanimaju kao što su:

• stres i kako se na optimalan način nositi s njim,
• nošenje s autoimunom bolešću i prehrana kod iste,
• uklapanje zdravih navika u život ljudi koji sjede 8h dnevno i minimalno se kreću
• povratak treningu nakon ozljede itd.

Zasad je i dalje glavni fokus na poslu kojim se bavim, ali nikad se ne zna što život nosi. Vjerujem da se sve događa s razlogom i da će mi diploma Fitnes učilišta otvoriti mnoga vrata koja trenutno ne mogu ni zamisliti. Ono u što sam sigurna je da ono što istinski želimo uvijek pronađe put do nas koliko god nam se činilo neostvarivim. Možda ne onda kada mi to želimo, ali sigurno onda kada smo spremni za to.