Pojam „laktata“ se često koristi u trenerskim krugovima i to uglavnom s negativnom konotacijom jer ga se često povezuje s boli u mišićima ili razlogom zašto sportaši dolaze do „zida“. Da bi laktatima ipak malo „osvjetlali obraz“, Rider i suradnici su napisali rad u kojem su dali kratki pregled povijesti istraživanja laktata te što sve do danas o njima znamo. U nastavku donosimo samo dio saznanja, a sve koje će ova tema dublje zanimati, pozivamo da pročitaju cijeli članak dostupan u navodu literature.

Carl Wilhelm Scheele je krajem 18. stoljeća prvi otkrio laktat u kiselom mlijeku, a u kontekstu fiziologije vježbanja koristi se od 1807. godine, kada su povišene razine laktata otkrivene (molim sve prijatelje životinja i vegeterijance da sada zažmire na jedno oko) u mišićima sveže ——— jelena. Jeleni koji su najdulje izbjegavali lovce (kineziološki gledano – jeleni koji su „provodili“ najveću i najintenzivniju tjelesnu aktivnost) imali su višu razinu laktata od onih koji su se „predali“ ranije, što je navelo na zaključak da su laktati povezani s intenzitetom i trajanjem vježbanja.

Laktati u ljudskom tijelu

Hill, pionir u području fiziologije vježbanja, je 1920-ih proučavao laktate u ljudskim mišićima tijekom vježbanja i različitih vrsta aktivnosti. Ono što se od tada zna jest to da se laktati proizvode cijelo vrijeme, a što je veći intenzitet aktivnosti to se proizvodi više laktata. Laktati se neprestano premještaju iz mišića i „čiste“ (u susjedne stanice ili u krvotok), a dok je količina proizvedenog laktata usklađena s količinom koja se „čisti“ do tada se laktati ne nakupljaju u mišićima ili krvi pa razine ostaju stabile, što je karakteristično tijekom neaktivnosti ili provođenja niskointenzivnih aktivnosti. Kada stvaranje laktata premaši „čišćenje“, laktati se počinju nakupljati i smatra se da se tada javljaju oni „štetni“ utjecaji koji se pogrešno pripisuju laktatima. Iako se ranije smatralo da su upravo laktati glavni „krivci“ za odgođenu bol u mišićima, novija istraživanja se s time ne slažu jer se pokazalo da je bol u skeletnim mišićima veća tijekom ekscentrične kontrakcije u odnosu na koncentričnu kontrakciju dok je koncentracija laktata veća kod koncentrične. Primjer je istraživanje Schwanea i suradnika koji su otkrili da je kod netreniranih muškaraca trčanje na ravnom nagibu (0%) rezultiralo većom potrošnjom kisika i nakupljanjem laktata, ali manjom odgođenom boli 1 do 3 dana nakon vježbanja nego trčanje „nizbrdo“ (na nagibu od -10%). Trčanje nizbrdo uključuje značajno ekscentrično opterećenje kvadricepsa, što sugerira da je odgođena bol više posljedica ekscentričnog kretanja nego intenziteta trčanja ili nakupljanja laktata.

Kada je riječ o umoru, povijesno gledano se smatralo da je nakupljanje laktata glavni uzrok umora tijekom vježbanja. Ovo pitanje je i dalje ostalo otvoreno jer su neke studije provođene na štakorima pokazale da laktati zapravo mogu odgoditi umor. Što se tiče čovjeka, danas prevladava mišljenje da laktati možda ne uzrokuju sam umor, ali su vjerojatno faktor koji mu doprinosi. Čini se da su laktati više kao neki marker visokointenzivnog vježbanja nego što su sami po sebi uzrok boli i umora.   Iako ga ponekad gledamo „s prijezirom“, laktat ustvari i nije toliko loš – on je izvor goriva. To se postiže tzv. Corijevim ciklusom koji se događa na slijedeći način: glukoza se razgrađuje putem glikolize u piruvat (molekula nastala kao krajnji produkt glikolize) -> zbog manjka kisika piruvat se pretvara u laktat -> laktat se nakuplja i odazi u krvotok -> laktat iz krvi dolazi u jetru gdje se pretvara natrag u piruvat -> piruvat se koristi za sintezu nove glukoze putem glukoneogeneze -> nova glukoza se vraća u krv i ponovo odlazi do mišića kao izvor energije. Osim toga, laktat je i vitalni izvor energije za srce, a osigurava i oko 10% energije za mozak u mirovanju.

Primjena saznanja o laktatima u treningu

Među trenerima se često koristi pojam „laktatni prag“ i naglašava se važnost poznavanja istoga. On označava točku pri kojoj koncentracija laktata u krvi počinje naglo rasti tijekom progresivnog opterećenja. Smatra se snažnim prediktorom održivog intenziteta vježbanja, gdje se intenziteti na ili ispod laktatnog praga teoretski mogu izvoditi neograničeno, ali gdje će intenziteti iznad laktatnog praga u konačnici rezultirati umorom. Mnogi treneri zbog toga laktatni prag sportaša smatraju važnijom mjerom njihove kondicije u usporedbi s VO2max.

Zaključak

Unatoč godinama istraživanja, mitovi o laktatu i njegovom učinku na tijelo tijekom i nakon vježbanja i dalje postoje. Laktat ne uzrokuje bol u mišićima, niti je metabolički “otpadni proizvod” već igra važnu ulogu u načinu na koji tijelo proizvodi i koristi energiju. Mjerenjem proizvodnje laktata u našem tijelu u odnosu na „čišćenje“ tijekom vježbanja, možemo pratiti napredak u kondiciji i poboljšati kvalitetu treninga boljim razumijevanjem koliko naporno možemo trenirati i koliko dugo, te kada smo se dovoljno oporavili i kada smo spremni za novi trening.

Nakon svega ovoga, tko zna – možda nam laktati od danas ipak postanu malo „simpatičniji“… 🙂

Reference:

1. Rider, Brian C. Ph.D., FACSM; Conger, Scott A. Ph.D., FACSM; Montoye, Alexander H.K. Ph.D., FACSM. Blood Lactate: Friend, Foe, or Fuel? Improving Our Understanding of a Misunderstood Substance. ACSM’s Health & Fitness Journal 29(3):p 23-28, 5/6 2025. | DOI: 10.1249/FIT.0000000000001057