Zamislite ovakvu scenu: u dvorani, okružena polaznicima od dvadesetak i tridesetak godina, sjedi ona – Marija – „žena, majka, kraljica“ koja je baš prije koji tjedan napunila 67 godina. Sjedi s osmijehom koji joj ne silazi s lica i upravo savladava osnove anatomije – uči o kostima i mišićima, o zdravstvenim dobrobitima tjelesne aktivnosti i vježbanja, o ljudskom tijelu koje ju je toliko fasciniralo svojom složenošću da ga ne može prestati istraživati! Tek je nedavno shvatila koliko zapravo slabo poznajemo ono jedino „mjesto“ u kojem živimo cijeli svoj život (naše tijelo) i sada je krajnje vrijeme da sazna sve što ju je ikada zanimalo o tom njenom savršenom „stroju“ koji ju već toliki niz godina tako dobro služi… Anatomije se ustvari najviše pribojavala, ali već nakon prvih 10 minuta predavanja (kada je upoznala našu divnu doktoricu Anu koja na laički način prenosi znanje osobama koje se još nikada u životu nisu susrele s ovom tematikom), sav strah je nestao kao rukom odnesen! Jednostavno se prepustila i počela uživati u cijelom procesu.

Marija je tek na početku svog fitness puta, ali Marijina priča nije izuzetak. To je sve češća realnost na Fitnes učilištu, gdje se svake godine uvjeravamo u isto: dob nije prepreka. – I nikad nije bila!

Ako ste tjelesno aktivni i vježbate, onda ste sigurno čuli za pojmove zagrijavanja, istezanja i mobilnosti. U posljednjih nekoliko godina sve se više govori o aktivnoj mobilnosti, odnosno pristupu koji naglašava da mobilnost nije isto što i fleksibilnost, već uključuje aktivnu kontrolu kroz puni opseg pokreta. Tu na „scenu“ stupa CARS – pojam kojim se bavimo u današnjem blogu. Puni naziv za CARS je Controlled Articular Rotations, a odnosi se na spore, namjerne i aktivne kružne pokrete pojedinačnog zgloba pod mišićnom napetošću i kroz maksimalni aktivno dostupni opseg pokreta uz minimalno kretanje ostatka tijela (1). Začetnica ove metode je dr. Andrea Spina, a ista čini temeljni alat sustava Functional Range Conditioning (FRC) (1).

Iako bismo se mogli prevariti i svrstati CARS u jednostavne cirkumdukcije (npr. veliki/puni krugovi rukama naprijed i natrag u zglobu ramena), oni su puno više od toga. Dok kod „običnog“ kruženja rukama pokret radimo zamahom, a ostatak tijela se slobodno pokreće pod utjecajem kruženja, kod CARS-a pokret ne radimo iz zamaha, već kontrolirano i „odvojeno“ od ostatka tijela. To bi značilo da se pokret radi pod određenom napetošću i izolirano u ciljanom zglobu, dok ostatak tijela miruje, što CARS čini neurološki puno zahtjevnijim od običnog kruženja rukama jer zahtjeva mišićnu aktivaciju, kontrolu i koordinaciju. Time se razvija kontrola nad pokretom, poboljšava mobilnost, ali i stabilnost zgloba.

Što je cjeloživotno učenje — i zašto je fitnes savršen za to?

Cjeloživotno učenje nije tek „tamo neki“ „fancy“ pojam iz obrazovnih politika. To je način života koji kaže da mozak ne stari zajedno s tijelom i da znatiželja nema rok trajanja! Istraživanja pokazuju da odrasle osobe koje nastavljaju učiti u kasnijoj dobi bolje čuvaju kognitivne funkcije, grade smislenije društvene veze i — što je posebno važno — osjećaju se korisno (1,2,3).

Fitnes je jedna od rijetkih industrija gdje iskustvo života zapravo može biti jako dobra odskočna daska prema boljem instruktoru ili treneru. Pored znanja koje se usvaja na programima osposobljavanja i usavršavanja, ako je netko na samome sebi okusio bol u leđima, prošao kroz rehabilitaciju koljena ili promjene koje donosi menopauza — taj netko možda najbolje može razumjeti vježbače sa sličnim ili istim problemima i to na razini koju mlađi instruktori možda ne mogu pojmiti. Teorija i životno iskustvo u ovom slučaju idu ruku pod ruku na rijedak i dragocjen način.

Na predavanjima sam često znala reći polaznicima da ozljede koje su im se (ili će im se) možda nekada dogoditi ne promatraju isključimo s onog „pesimističnog“ stajališta, već da ih shvate kao „blagoslov“ jer će ih upravo ta ozljeda potaknuti na učenje i bolje razumijevanje procesa koji se događaju u tijelu, procesa oporavka ali i prevencije od ponovnog ozljeđivanja. A to će im kasnije pomoći i u boljem razumijevanju osobe s kojom će raditi, a koja će možda prolaziti isti takav ili sličan put. Sve je to jedno životno iskustvo koje nas „tjera“ da „rastemo“ u znanju.

Naši polaznici 60+ su živući dokaz da je moguće

Ponosni smo što možemo reći da su nam neki od najinspirativnijih polaznika upravo oni koji su se prijavili i upisali programe osposobljavanja za instruktore fitnesa u godinama kada mnogi misle da je „prošlo vrijeme“ za učenje. Imali smo polaznike koji su krenuli na edukaciju u 55., 60., pa čak i u 68. godini — i završili ju sa zavidnom razinom znanja i entuzijazmom kakvog rijetko viđamo.

Što ove polaznike čini posebnima? Ne nužno brzina usvajanja gradiva — premda vas i tu mogu iznenaditi — već nevjerojatna posvećenost, disciplina i motivacija. Oni dolaze jer stvarno žele biti tu. Ne zbog pritiska tržišta rada ili roditeljskih očekivanja, već zbog vlastite odluke da žive aktivno, podignu kvalitetu vlastitog života na višu razinu, ali i da pomognu i drugima da naprave to isto.

Mitovi koje trebamo razriješiti

Osobe nešto starije dobi koje imaju želju krenuti u svijet fitnesa, često same sebe sputavaju u tome da naprave prvi korak. A kada ga naprave i povjere nam se da su taj korak odgađali već neko vrijeme, te „odgode“ obično budu iz ovih razloga:

• “Previše sam star/a za učenje novih stvari.” — Mozak odraslih zadržava neuroplastičnost daleko dulje nego što mislimo. Učenje ide drugačije, ali ide.
• “Vježbači neće htjeti starijeg instruktora.” — Naprotiv. Sve veći segment tržišta su stariji aktivni odrasli koji aktivno traže instruktore koji ih razumiju iz prve ruke.
• “Fizički neću moći demonstrirati vježbe.” — Odličan instruktor poučava riječima, primjerom i korekcijama — ne isključivo izvedbom. Za svaku vježbu koja se demonstrira na završnom ispitu postoji metodika i, ukoliko osoba ne može izvesti vježbu u njenom punom opsegu, ispitivači će zatražiti prikaz regresijske varijante tražene vježbe.
• “Prekasno je za novu karijeru.” — Mnogi naši polaznici nisu tražili novu karijeru već su tražili novi smisao. U većini slučajeva su pronašli oboje. 🙂

Zašto uopće pišem ovaj blog?

Uskoro krećemo s upisima nove generacije polaznika koja s nastavom kreće u listopadu ove godine. U vrijeme upisa nas često znaju kontaktirati osobe različite dobi (30, 40, 50 godina) i čak nas i one od 30 godina znaju pitati jesu li prestare za upis i hoće li biti najstarije ako upišu program osposobljavanja. NE – NISTE i NE – NEĆETE! 🙂

Postoji samo donja granica za upis (18 godina i završena srednja škola), ali gornja granica ne postoji niti se ona na bilo koji način osjeti tijekom nastave. Svi su nam polaznici jednaki i svima pristupamo s jednakim entuzijazmom da im prenesemo znanje i da, jednog dana kada završe Učilište i polože sve ispite, budemo ponosni na njih i ono što smo im uspjeli prenijeti.

I zato, ako ste ikad pomislili “eh, da sam mlađi/a, možda bih…” — znajte da je ta misao jedina prepreka koja postoji i koja vas sputava. Ne godine, ne tijelo, ne tržište.