Već i ptice na grani znaju da je biti umjereno tjelesno aktivan ključna komponenta za održavanje zdravlja i kvalitete života, dok je neaktivnost povezana s povećanom razinom smrtnosti i razvojem kroničnih bolesti. Unatoč ovim dobro poznatim prednostima bavljenja tjelesnom aktivnošću, manje od polovice žena starije od 25 godina nije aktivno dovoljno da bi od te aktivnosti ostvarivale značajne zdravstvene koristi.

Za veliku većinu žena period od 25 do 35 godine života obilježen je rođenje djeteta, pa proširenjem obitelji, nakon čega slijedi dosta dug period u kojem dijete traži punu pažnju i posvećenost u svakom smislu. Postajanje majkom povezano je s gotovo dvostrukim povećanjem rizika od neaktivnosti tijekom razdoblja od četire godine nakon poroda. U praksi je također evidentno da žena kad postane majka tjelesne aktivnosti upražnjuje ili sporadično, ili za njih uopće nema vremena.

Postnatalno razdoblje, koje po definiciji počinje porodom i traje do godine dana, ispunjeno je novim, bitno izmijenjenim obrascima ponašanja poput neprospavanih noći, promjenjivih obrazaca hranjenja – općenito značajnim promjena u načinu života od prije roditeljstva. Jednostavno rečeno, zahtjevi roditeljstva mogu biti prepreka na putu do redovite tjelesne aktivnosti. Ovo ima dalekosežne posljedice, ako znamo da su roditelji primarni promotori pozitivnih obrazaca ponašanja kod svoje djece pa tako pad tjelesne aktivnosti roditelja može biti presudan i za obiteljsku neaktivnost.

Majke su općenito manje aktivne od očeva, što ne čudi s obzirom da na njihova leđa društveno još uvijek pada najveći teret roditeljskih obaveza. Ponekad nije loše propitati i roditeljske uloge, dužnosti te razumjeti rodne razlike u našem društvu koje često čine razliku između uspješne i neuspješne intervencije za povećanje tjelesne aktivnosti majki.

U ovoj epidemiji COVID-19 valja spomenuti i krizu mentalnog zdravlja koju trenutno proživljavaju trudnice i žene nakon poroda. Postpartum je sam po sebi stresan period za ženu, te je činjenica da ga trenutna situacija općeg straha od virusa, financijskih stresova, povećanog vremena kojeg provodimo u zatvorenom prostoru uslijed izolacije, nedostatak motivacije za vježbanje i socijalna izolacija dodatno otežavaju. Već su niska učestalost vježbanja tijekom trudnoće i visoka stopa prenatalne depresije znakovi upozorenja koji ukazuju na to da su majkama hitno potrebne veće mogućnosti bavljenja tjelovježbom i dobivanja zdravstvene podrške i edukacije tokom tog osjetljivog perioda. Samo 150 minuta umjerene aktivnosti tjedno osigurava manju incidenciju depresije i anksioznosti kod majki.

Postnatalno vježbanje ima pozitivne tjelesne i psihološke ishode poput poboljšane kardiovaskularne kondicije, gubitka kilograma nakupljenih u trudnoći, povećane energije, boljeg raspoloženja, te kauzalno i većeg povjerenja u vlastite roditeljske sposobnosti. Iz tog razloga tjelesna aktivnost se pokazala kao vrijedna i lako dostupna mjera za borbu protiv krize mentalnog zdravlja, pogotovo u ovo pandemijsko vrijeme u kojem je pristup dijagnozi i liječenju izazovniji i teži nego prije.

Intervencije s ciljem povećanje tjelesne aktivnosti majki trebaju uzimati u obzir specifične potrebe te populacije. Majke kao najveće prepreke tjelesnoj aktivnosti prijavljuju obveze oko brige za dijete, umor i nedostatak socijalne podrške.

Organizatori tjelesne aktivnosti trebaju imati na umu da kvalitetan program treba riješiti barem jednu od tri najveće prepreke kako bi eventualno bio uspješan. Dakle, rekreativni sadržaji i programi trebaju biti striktno prilagođeni toj populaciji, kako programski tako i vremenski. Dodatan plus je ako mogu omogućiti i brigu o djetetu dok je majka aktivna, ili ako programi podržavaju dolazak djeteta i njegovo aktivno sudjelovanje u programu. Često se situacija u praksi programski nepotrebno komplicira, ili se sadržaji nude bez da su kreirani s poštovanjem prema tijelu žene koje je tek prošlo kroz iskustvo poroda. Majke su specifična populacija kod kojih vrijedi teza manje je više, a ne populacija na čijim leđima ćemo iskušavati granice vlastitog neznanja. Nepotrebno forsiranje i neprikladna opterećenja često rezultiraju postpartum ozljedama kao što su prolaps maternice ili mjehura, slabost mišića zdjeličnog dna, inkontinencija i hernije. Dakle, opomena stručnjacima da je za rad s ovom populacijom potrebna edukacija i veliko strpljenje, te apel majkama da s oprezom biraju program za sebe, te da se raspitaju za kompetencije onoga tko takve programe provodi.

Meni osobno, radeći s majkama najbolja prihvaćena se pokazala kombinacija mentalne i fizičke podrške na putu prema aktivnom postpartum životu. Zato i Vas kao stručnjake pozivam da kod osmišljavanja vlastitih intervencija ne stavljate fokus isključivo na poboljšanje tjelesne komponente majki, već da multidisciplinarno kombinirate tjelesnu aktivnost, socijalnu podršku i edukaciju, te da se okružite stručnjacima iz drugih područja koji će komplementarno nadopuniti Vaš program. Ovaj put je daleko teži, ali je u smislu kvalitete bitno bolja opcija za majke.

Slavica Žeger, dr. sc.

Diplomirala i doktorirala na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, nakon čega otvara i vodi Panda Prenatal centar koji je usmjeren na holističko zdravlje žene. Kao kineziolog i doula, želi osvijestiti važnost tjelesne aktivnosti i zanemarene aspekte kod brige za žene. Svoje znanje i praksu usavršava na brojnim radionicama i edukacijama u Hrvatskoj i izvan granica. Također i sama u centru Panda Prenatal provodi brojne edukacije za trenere i kineziologe. Česti je gost kongresa i konferencija na temu tjelesne aktivnosti u pred i postnatalnom periodu žena. Od 2021. godine suradnica je Fitnes učilišta.